Britva.jpg

Vjerovatno se radi o slučajnosti da pojava najnovijih visoko urađenih muških frizura, po uzoru na oficire i vojnike njemačkog Vermahta, koincidira sa jačanjem nacionalističkih ideja u evropskim parlamentima. No, to je neka druga politička  priča, a ja nevino želim da se zadržim samo na nivou brijačnice.  

Trenutno,  predstavnici jačeg pola mogu da se ošišaju u čak dvadesetak frizerskih salona, iako Grad ima isti broj stanovnika kao i prije rata, kada su na raspolaganju bile samo tri zanatske radnje, sa iskusnim „bricama“. Današnji frizer je najčešće mlad momak, sa prethodno završenom ugostiteljskom, trgovačkom ili nekom drugom školom, ali sa naknadnom spoznajom vlastitog talenta za umjetnost „kreiranja“ modernih muških frizura. Odmah po volšebnom sticanju diplome o završenom frizerskom zanatu, u Nikšiću ili Širokom Brijegu, taj će ponosno iznad ulaznih vrata svog salona okačiti drečavu fluorescentnu reklamu – modni frizer za muškarce. On nema dostojanstveno i elegantno držanje, kojim ispoljava poštovanje prema svojoj profesiji, ali i prema cijenjenom mušteriji, jer ne nosi bijeli  uštirkani mantil do koljena, već „kreira” u kratkoj bluzici. On i ne zna da je odlazak kod frizera, u neka stara dobra vremena, prije njegovog rođenja, predstavljao pravu malu audijenciju.

U to vrijeme, na samoj gradskoj pijaci, radio je državni frizerski salon za muškarce sa dvojicom iskusnih majstora. Mlađi Franjo, kao strastveni navijač „Veleža”, zvan Rođeni, vitak četrdesetogodišnjak, bio je znatno viši i markantniji zbog crne kose koju je blago natopljenu orahovim uljem češljao nazad i štrucovanim brkovima za koje je postojala osnovana sumnja da su farbani u istu boju. Stariji Tahir, zvani Britva, je bio mnogo niži, zdepastiji i ne baš naočit čovjek, proćelav sa sijedim nenjegovanim brkovima. Nadimak je dobio jer je u vrijeme kada se u salonima i brijalo, za veliku opkladu, slijepog Šemsudina iz Krša obrijao britvom zavezanih očiju, a da to Šemso nije  ni znao. Slijepac se kasnije čudio što mu Tahir plaća ćevape kod Ćene, „Pod platanima”... Radili su u samo jednoj smjeni, od 7.00 do 15.00 časova...

Svaki radni dan je počinjao na isti način. Poslije ulaska u radnju i provjetravanja prostorije, upalili bi mali radio-prijemnik na struju, sa programom Radio Sarajeva, a potom bi uslijedila ceremonija oblačenja bijelih mantila koji su visili na vješalici iza paravana. Tu se nalazio i mali rešo na koji bi prvo Britva pristavio džezvu sa kafom pa sjeo da čuje jutarnje vijesti, a kad bi on počeo da srče prve gutljaje crnog napitka, Rođeni bi na već vrelo kolo stavljao lončić sa vodom, pripremajući se za obavezni jutarnji čaj od nane. Nisu mnogo pričali, izmijenili bi tek po koju nužnu rečenicu, nekada ni toliko! Negdje sa završetkom tog njihovog jutarnjeg rituala mogao se očekivati i prvi mušterija. Tada bi napetost počela da raste i skoro se rukom mogla napipati.

Taj svojevrsni polaznik bi ušao u salon sa nezahvalnim zadatkom da sam, bez pomoći „kolega”, koji čekaju na red za šišanje, učini vrlo delikatan izbor između dvije stolice. Njegova dilema bila je praćena Rođenijevim hladnim ali sigurnim izrazom lica i razrogačenim Britvinim očima, punim nade i slatkog iščekivanja. Očni kapci bi mu se na vrhuncu neizvjesnosti za trenutak raširili, a poslije izbora stolice koja nije njegova, razočarano i sa prezirom suzili, uz rezignirano okretanje glave u stranu i micanje usnama, što je vjerovatno predstavljalo neizgovorenu psovku. Za to vrijeme bi Rođeni zadovoljno vadio iz ormarića bijeli platneni ogrtač za mušteriju i počinjao dijalog:

  • – Izvol’te, sjednite!
  • – Hvala lijepo.
  • – O-ho-ho, bogami smo dobro zakosatili ovog puta, kako ćemo!

– Skrati napola, svukuda podjednako, ali mi pozadi ostavi... ono... znaš...

  • – Nego šta, jedna „tarzanka” će baš lijepo da legne...

Dok su njih dvojica pravili strategiju šišanja, razočarani Britva bi sjedajući rezignirano uzimao jučerašnje novine i pravio se da čita, uz poneki prezrivi pogled prema mušteriji, ali i kolegi. Otprilike na polovini Rođenijevog posla, dok bi on makazama pozadi izvlačio „crtu” ušao bi drugi mušterija, na što bi Britva sklopio novine, naglo skočio i uslužno rukom pokazao prema svojoj stolici, jer je susjedna bila zauzeta:

    • – Izvol’te!

Mušterija bi se na trenutak uzvrpoljio, a onda sa dozom neprijatnosti, ali ipak pobjedonosno i sa olakšanjem, rekao:

    • – Neka, ne žurim nikud, pa ću sačekati kod Rođenog.

Za to vrijeme Rođeni je, ne obraćajući pažnju na novonastalu situaciju, i dalje izvlačio „crtu” uz jedva primjetni zastoj i osluškivanje odluke tek pristiglog mušterije, a poslije njegovog izbora relaksirano nastavljao posao. Britva se ponovo gubitnički vraćao novinama, a Rođeni bi uskoro završio sa četkanjem mušterijinog vrata debelom mekanom četkom, pažljivo ga oslobodio čaršava, pa uz „Stani, ima još!” zaustavio mušteriju koji je krenuo da traži novac po džepovima i metlicom mu smeo nakupljene nevidljive dlake po pantalonama. Potom bi se uspravio i svečano rekao:

    • – Nazdravlje!

Novac bi nehajno bacao u ladicu ispred njegove stolice, a zatim odlazio prema prozoru i na praznoj stranici službene sveske upisao datum, a ispod stavio jednu recku, kao kad sa drugarima kod Bodiroge igra tablića. I tako deset puta, kolika je bila dnevna norma koju obojica moraju ispuniti. Onda bi Rođeni nastavljao da šiša za svoj račun, stavljajući novac u džep, a Britva bi odlazio na pijacu, gdje se šetkao između tezgi, ćaskajući sa pro- davačima sve do kraja radnog vremena.

Nekada bi neobaviješteni mušterija, obično čovjek sa strane, ulazio u salon i uz pozdrav kretao prema zadnjem mjestu da disciplinovano sačeka na red, ali bi tada Britva sa nevjerovatnom hitrinom skočio, i uz blag naklon teatralno, pokazujući prema sjedištu, rekao:

– Samo Vi izvol’te, molim lijepo!

Mušterija bi prvo pogledao po ostalim kandidatima za šišanje, pa kad bi vidio da se niko ne buni, čak ni ne haje za njega (možda se samo neko mlađi zlurado smijuljio!) zbunjen bi sjedao u stolicu i sve do kraja šišanja odgovarao na nesuvisla, čak i indiskretna frizerova pitanja. Britvin dijalog je bio praćen lelujavim plesom oko stolice, pri čemu se namjerno okretao licem i rukama prema Rođenijevim mušterijama i demonstrirao im hitrinu svojih prstiju, nepotrebno dugo škljocajući makazama između rezova, čime kao da je pokazivao ko je u stvari pravi majstor i šta u zabludi propuštaju. Kao kakav plesač, kome je partnerka stolica sa mušterijom, pravio je široke zagrljaje oko njegove glave, uz pomicanjem svoje čas lijevo, čas desno, a sve to sa umilnim osmijehom, ponekad praćenim i tihim pjevušenjem nekog aktuelnog šlagera. Svu operaciju šišanja do onog trijumfalnog „Nazdravlje!” bi odradio ushićeno i smiješno teatralno, da bi na kraju sa pobjedničkim pogledom prema Rođenom, koji bi mu u tom trenutku najčešće okrenuo leđa, zacrtao svoju prvu recku, koja bi bila dva puta duža i deblja od kolegine.

Tako je, iz dana u dan, bilo godinama...

Tog sparnog julskog prijepodneva jedan od tih mušterija sa strane, koji nije znao za hijerarhiju u salonu, bio je režiser u usponu, popularni Semir Kusto iz Sarajeva, čiji se prvi film „Bebi Dol” na festivalu u Veneciji okitio „Zlatnim lavom”. Sa porodicom je pošao u Herceg Novi, gdje mu je otac imao stančić, da se djeca malo okupaju i pocrne, a usput će obaviti i neke razgovore sa ljudima iz „Lovćen-filma”, koji su ga telefonom, poslije nagrade u Veneciji, prosto opsjedali. Kad su tog jutra polazili iz Sarajeva, osjetio je nekakvo peckanje po vratu ispod kovrdžavih lokni, koje se oko Konjica dobro pojačalo, da bi vozeći kroz Popovo polje stoički trpio intenzivan svrab. Kad su stigli u Grad, odlučio je da se ošiša, jer je to svakako namjeravao učiniti tih dana. A ko će ga ošišati i nije mu bilo bitno, uostalom on je režiser, a ne iskompleksirani glumac sa sindromom veličine, kakvi su bili skoro svi koje je do tada upoznao.

Ušao je u salon i prošao kompletnu proceduru neinformisanog mušterije.  

– Solufe ću ostaviti duže, a ovo ostalo skresati – znalački i autoritativno je predložio Britva, a režiser se mrtav-hladan složio.  

Frizer je sjajno odradio posao i dobio napojnicu kojom je čitav dan Rođenom vadio maslo:

  • – Galantan, brate, ovaj Sarajlija. Gospodin čo’jek. Nekako mi je i poznat, ko da sam ga i ranije negdje šišo!”.
  • – Jašta si nego šišo, pa te konačno jadničak ponovo pronašo, pored tolikih sarajevskih majstora! Čo’jek dobio ekcem, pa mu docvrljilo! Briga ga, nesretnika, za frizuru! – podsmjehivao se Rođeni, namigujući prema redu svojih mušterija.

Međutim, poslije nekoliko dana Rođeni je uvidio da bi vrag mogao odnijeti šalu i da ga onaj Sarajlija može skupo koštati. Naime „Pod platanima” se u početku samo sporadično šuškalo, a kasnije sve glasnije i glasnije počelo pričati kako se u gradskom salonu ošišao niko drugi do čuveni Semir Kusto, i to ne kod Rođenog nego, nevjerovatno, baš kod Britve, da je bio jako zadovoljan i dao mu debelu napojnicu. Priča je polako doprla i do Britve, koji se nevješto počeo šepuriti da mu je svaki mušterija isti, pa bio on Mujo Katarina iz Krša ili slavni Semir Kusto iz Sarajeva i da nije ni znao koga šiša, ali da je tako školovan i pametan filmadžija sigurno vičan psihologiji te umije i na prvi pogled procijeniti čovjeka i njegove sposobnosti, pa mu povjeriti jednu tako delikatnu i intimnu stvar, kao što je šišanje.

– Nije bolan to običan čo’jek, ko i mi, on će sutra sjest’ na avion pa otić’ boga pitaj gdje, onako fino ošišan, sve sa solufima, kakve do sada sigurno nikada nije nosio. A njega svi slikavaju!

Kad je u pitanju slikavanje i tu su stvari dobile na dinamici jer je uskoro u beogradskoj Ilustrovanoj politici” izišao intervju sa drugom Semirom Kustom, začinjen fotografijom njegovog poprsja u boji, na čitavoj jednoj stranici, ispred kuće u Herceg Novom u kojoj je živio poznati nobelovac Ivo Andrić. Treba biti pošten i reći, da je i prije Britvinog definitivnog trijumfa, onako neprimjetno, nekoliko Rođenijevih mušterija prešlo da se ošišaju kod Britve „jer eto nemaju vremena za čekanje!”, a potom se desilo i ono ... ono najvažnije!

Jednog jutra prvi mušterija, polaznik, koji je banuo u salon, na Britvinu velikodušnu ponudu „Izvol’te”, sjeo je u drugu stolicu!! Da, sjeo je – i ne pogledavši, pri tom, Rođenog! A na snishodljivo Britvino pitanje:

  • – Kakvu frizuru želimo? – odgovorio mrtav ozbiljan:
  • – K’o u Semira – nezavisno od toga što je imao crnu i čekinjastu kosu, a režiser smeđu i meku.

Rođeni je bio šokiran, pa je dva puta u toku radnog vremena nekud odlazio, što ranije nikada nije činio, a gdje, saznalo se već sutradan kada je konobar Ratko iz „Šiša” to obznanio. Definitivan Rođenijev slom desio se nekoliko dana kasnije kada je Britva na posao došao sa nekim predmetom umotanim u pak-papir i sa čekićem koji mu je virio iz zadnjeg džepa. Prvo je zakucao čiviju na zid ispred druge stolice, a zatim je na nju zakačio uramljenu Kustinu fotografiju sa debelim i pozlaćenim okvirom. I to nije bilo sve. Kada je od nekoga čuo da se u Dubrovniku prikazuje film „Bebi Dol” otišao je da ga pogleda, obučen i upicanjen kao za kakvu svadbu. Sutradan, kao i mnogo godina kasnije, je komentarisao:

  • – Ma, svjetski film, bolan, a ima i seksanja! Rođeni, koji je sve manje posezao za onom službenom sveskom, počeo je sve više da pije, često i u toku radnog vremena, krijući se iza paravana... Pred sam rat, kada su počele mobilizacije, preselio se u Mostar, na desnu obalu, gdje je od jednog Srbina, oficira u penziji, dobio komforan trosoban stan za svoj jednosoban stančić. Poginuo je poslije neko-liko godina od muslimanskog snajpera, sa druge strane rijeke...

Britva skoro i da nije radio poslije njegovog odlaska, jer je kao istaknuti gradski aktivista bosansko-hercegovačkog Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića, sa Semirom Kustom kao najeksponiraniji članom, ponovo ostao bez mušterija, koji su većinom preferirali nacionalne stranke, SDS, SDA, ili HDZ. Opet je besposlen sjedio ne šišajući nikoga i po čitav dan slušao radio i čitao novine. Umro je prije ubistva svata u Sarajevu. Našli su ga samog u salonu. Sjedio je mrtav u drugoj stolici...

***

Dvadesetak godina nakon posljednjeg rata, kada bi u julu mjesecu mnogobrojni muslimani, iseljeni-ci u skandinavske zemlje, dojezdili u zavičaj i po dragim ulicama šetali u prešarenoj modernoj garderobi, koja je domaćim Srbima trebalo da oda utisak evropskog elitizma, a ponekad je izazivala i suprotno – benigno podsmješljive komentare, u Gradu sa svim njegovim geografskim, istorijskim, klimatskim i svakim drugim specifičnostima zaživjela je vrlo intenzivna filmska aktivnost. Grad se sa svojom Ulicom velikog pjesnika i pogotovo pijacom iz austrougraskog perioda pretvarao u svojevr-sni filmski set sa bek-stejdžom u koji je bez problema mogao da zaviri svaki znatiželjnik – ljubitelj sedme umjetnosti. Ekranizacija sladunjavog romančića „Ranjeni soko” donijela je nevjerovatnu popularnost čak i staroj drvenoj kapiji do koje su momci u filmu pratili glavnu junakinju Anđeliju, pa je pored oronulih vrata sa metalnim alkama jednog jutra osvanuo turističko-informativni pano – „Anđelijina kapija”.

Međutim, pravu senzaciju je izazvao pla-netarno poznati režiser Semir Kusto, koji je odlučio da svoj najnoviji film „Galaksija” snima baš u Gradu, tumačeći sam glavnu mušku ulogu, na što su Građani bili vrlo ponosni. Ali to nije bilo sve – glavnu žensku rolu povjerio je, vjerovatno najljepšoj svjetskoj filmskoj divi, mega-popularnoj Italijanki Maleni Mediči, koja je jednog dana sa ogromnim brojem luksuznih kofera osvanula na recepciji Hotela „Platani”. U Gradu se Malena zadržala svih dvadeset dana, a kasnije se neka sobarica, u stvari nezaposlena profesorica engleskog jezika, klela da je u apartmanu čula Malenu, kako se preko telefona kune dobroj prijateljici iz Rima, da je upravo na gradskom korzou vidjela pravoslavnog sveštenika – koji liči na Boga!?

Nekoliko posljednjih dana snimao je samo po- pularni Semir, koji je na pijaci imao naporne scene u liku kaluđera sa crnom vunenom garderobom i pletenom kapom, iako je temperatura bila iznad trideset petog podioka. Pošto je pala zadnja klapa, uz aplauz tehničkog osoblja, pobjedonosno je kriknuo, skinuo kapu i garderobu i otresavši znoj sa dugačke kose, uputio se prema brijačnici koje se sje- ćao iz mladosti, kada je prolazio kroz Grad. Lako ju je pronašao jer je bila na uglu sa druge strane pijace. Ušao je i sjeo na drugu od dvije stolice, jer je u tom trenutku u brijačnici bio samo jedan mušterija, koga je tretirala simpatična frizerka Mika.

Glavni frizer Darko je važno okrenuo sjedalicu na stolici, i izvadio iz posebnog ormarića do tada neupotrebljavan svileni rozi čaršav kojim je ogrnuo poznatog režisera. Ovaj je začuđeno gledao ispred sebe, jer je vidio svoja dva lika – jedan u ogledalu, a drugi na požutjeloj uramljenoj fotografiji sa početka karijere.

  • – Kakvu ćemo frizuru, gospodine Semire? – ustreptalo je upitao Darko.
  • – Hm... solufe ostaviti duže, a ovo ostalo skresati!

O PISCU

Dragan kovac.jpg

Dragan R. Kovač je rođen 1956. godine u Konjicu. Osnovnu školu i Gimnaziju pohađao je u Trebinju. Medicinski fakultet, specijalizaciju iz urgentne medicine i postdiplomske studije završio je u Sarajevu.  

Na Medicinskom fakultetu u Beogradu doktorirao je 1990. godine.  

Radni vijek je proveo u Službi za hitnu medicinsku pomoć u Trebinju. Autor je više od 30 stručnih radova u domaćim i stranim časopisima.

Od 2021. godine je u penziji.

Prozu piše od 2013. godine. Objavio je šest romana: Dnevnik nesna, Pismo papi, Pogaženi testament, Ispovijest doktora Runda, Ubistvo trebinjskog fotografa i To sam ja, četiri zbirke pripovijedaka: Izložba kliničkih slika, Epitaf, Prepisane priče i To ti kažem, jednu zbirku sabranih pripovijedaka: Kafa pod platanima, kao i dvije drame.

Koautor je dva univerzitetska udžbenika za studente likovnih akademija: Anatomsko crtanje I i II.

Dobitnik je Zlatne značke Kulturno-prosvjetne zajednice Srbije za 2018. godinu i Nagrade Pavle Marković Adamov za 2023. godinu.