Mladez.jpg

Selo se nalazilo na samom obodu opštine i vazdušnom linijom više je bilo udaljeno od Grada nego od Dubrovnika, pa se poslije samo nekoliko sati pješačenja moglo sa visoravni spustiti u Dubrovačku rijeku. Malo zbog udaljenosti od Grada i neprohodnosti terena, a malo više zbog pogrešne orijentacije u Drugom svjetskom ratu, Selo je bilo jedno od rijetkih opštinskih naselja do koga se dolazilo zaraslim putem, probijenim još za vrijeme austrougarske vladavine.

Asfaltiranje i elektrifikacija nisu pominjani ni u najslobodnijim maštanjima, pa se dim iz seoskih kuća istim intenzitetom vijorio i o Svetom Iliji, kao i o Božiću. Iako se dosta ljudi, prvenstveno onih mlađih, po- slije ovladavanja zanatom odselilo, neki prema Gradu, a neki prema primorju, još se uvijek nisu bili potpuno odvojili od kuća, pa su svakog petka uveče, kao i o praznicima, pjesmom unosili život u Selo, koje je polagano počelo da se raseljava.

Ipak, još je uvijek bilo dovoljno djece da se potpuno ispuni jedna učionica u četvorogodišnjoj osnovnoj školi, smještenoj na brežuljku. Ta učionica je bila prostrana, otprilike pet sa šest metara, i u njoj su jedan do drugoga bila četiri reda skroz novih školskih klupa sa stolicama, koje su svojim izgledom i sjajem potpuno odudarali od oronulih zidova i starih prozora i vrata. U istom redu su sjedjeli učenici jednog razreda: četiri reda – četiri razreda. Pozadi su se nalazila tri velika ormara, od istog materijala kao i klupe, sa zastakljenim vratima, u kojima su se nazirala potpuno nova učila. U jednom ormaru se mogao vidjeti i novi gramofon sa pločama. Nekakav metalni aparat na točkovima, nejasne namjene, stajao je u uglu do prozora.

Škola je radila samo u prijepodnevnoj smjeni, a učenicima sva četiri razreda predavao je učitelj Šaban. On je sa majkom Hifom stanovao u nevelikoj prostoriji, naspram učionice, u koju se ulazilo iz hodnika, duž čijih zidova su bile pričvršćene improvizovane kvake za vješanje đačke odjeće.

Šaban je u stvari bio nastavnik likovnog vaspitanja, ali je poslije završene Umjetničke likovne škole u Herceg Novom, položio u Mostaru razliku predmeta za učitelja. Inspektor, koji je jednom prilikom po velikom nevremenu banuo iz Grada, kasnije je sa divljenjem  pričao o pedagoškim vrlinama učitelja Šabana Maldovana iz svih predmeta, a ne samo iz likovnog vaspitanja.

Seljani su odmah poslije njegovog dolaska i preuzimanja nastave, mislili kako neko iz opštine, šaljući u školu muslimana, i to još, zamisli, Šabana, pa plus i nekakvog „umjetnika”, želi da im podvali zbog njihove pomenute ratne orijentacije, međutim, kako su život i nastava počeli da se odvijaju, ljudi su polako shvatali da im se sa učiteljem smilovao sami Sveti Nikola koga su svi u Selu, istina potajno, slavili!

Šaban je, bez obzira što je bio Šaban, imao  nenametljivu mušku naočitost i privlačnost. Visok i crnomanjast izazivao je poglede seoskih djevojaka, ali se od toga dalje nije smjelo ići, jer je bio musliman. Zbog udaljenosti čatrnje od škole, nije se redovno brijao, ali to je samo doprinosilo njegovom muškom profilu. Kad je u pitanju odijevanje, učitelj mu nije poklanjao mnogo pažnje, pa se oblačio po originalnoj gradsko-seoskoj i muslimansko-srpskoj kombinaciji.

Šalu na stranu, Šaban Maldovan je bio dobar čovjek. Volio je djecu i rad sa njima, a ona su to od prvog dana osjećala i uzvraćala mu istom mjerom. Tradicionalne majske ekskurzije, odnosno izlete u Dubrovnik, koje je samoinicijativno organizovao, i vožnje brodom, svi oni, a danas ih ima i doktora i profesora, pamtili su kao najljepše trenutke u životu. Kada je došao u Selo, u učionici su se nalazile polutrule, još prije rata sklepane klupe, bez prave table i bez ijednog rekvizita. Šaban je organizovao mještane da stave novi patos od dasaka i okreče učionicu zagašenim krečom. Posebna je priča sa onim novim školskim namještajem i učilima, jer se o tome, bogami, podosta i govorilo i pisalo. Slučajno saznavši za humanu akciju organizovanja pomoći najzabitijim školama u državi, koju je vodila redakcija popularnog zagrebačkog lista Arena, Šaban im je poslao pismo sa dirljivim opisom uslova u kojima radi sa svojim đacima. U prilogu je poslao i nekoliko svojih crteža...

Mjesec dana poslije toga, kada se iza Oblata pojavio kamion i mali auto iza njega, u Selu su prestali svi radovi. I staro i mlado je došlo da vidi novi namještaj i opremu za njihovu školu. Svakako, i gramofon, koji je mogao raditi pomoću malog agregata na točkovima. A sve je to sredio njihov Šaban...

Šabanova majka Hifa bila je potpuno druga priča. Jedni su govorili da je sina rodila kao kopiljana i da mu ni ona sama ne zna oca, a drugi kako je zatrudnila sa nekim Italijanom, koji je ostao poslije rata u okolini Mostara, i koji je potpuno „prevrno” za njom, ali ga je ona nakon porođaja ostavila. Bila je nervozna i plaha žena, sklona svakoj vrsti problematičnog ponašanja, čime je zagorčavala život svome jedincu, koji se, nezavisno od toga, prema njoj odnosio sa dužnim poštovanjem i sinovskom pažnjom.

Vječito je bila u šarenim dimijama i istoj takvoj bluzi, sa vezenom bijelom maramom na glavi ispod koje je preko čela virila niska zlatnih dukata. Na nogama je uvijek imala pletene pape, a i do udaljenih seoskih kuća hodala je isključivo u drvenim nanulama. Na obje ruke se nalazio po jedan veliki zlatni prsten sa tamnocrvenim kamenom, a na lijevom napletu šake, između palca i kažiprsta lako se uočavala zagonetna tetovaža. Stalno je pu- šila i govorila hrapavim glasom. Proricala je sudbinu gledanjem u karte, bacala grah, i gatala iz fildžana, a znala je saliti strunju i zagasiti stravu. Kada je sina jedinca, seoskog aktiviste Rista Trtka, spasila od ujeda šargana, privivši mu na ranu samo njoj znanu travu i šapnuvši mu neke tajanstvene riječi, ljudi su prestali da je ogovaraju, a školska djeca su je ostavila na miru...

Šabana su odmah po dolasku u njihovo selo, naročito za vrijeme lijepog vremena, Seljani često gledali kako sa blokom za crtanje odlazi u polje ili se vere po obližnjem Oblatu. Divili su se njegovim crtežima prepoznavajući na njima svoje njive i livade. Kasnije su počeli da ga mole da im nacrta i kuću sa okućnicom, da bi na kraju neki iz Grada ili Dubrovnika donijeli ramove, pa crteže stavljali u njih i ponosno ih kačili u sobama na najvidljivijem mjestu, odmah uz sliku sveca, ako su je zadržali. Nekako sa tim crtežima okolnih pejzaža, Šaban je počeo da pravi i crteže ljudi – mještana. Dugo vremena na prvom mjestu njihove seoske likovne liste bio je portret starog đeda Vidaka, kako puši lulu. Ipak, kao najbolji ostali su zanavijek u Selu crteži Maksima, zvanog Škipina, dok otkiva kosu, i stare Dostinje, kako, sa preslicom i kuđeljom vune za pasom, spokojno prede. Svoju majku Hifu Šaban nikada nije nacrtao, a ona je iznenada umrla od teških opekotina, jer je nepažnjom na sebe izlila ogromni lonac vrele vode za otkuvavanje veša, koja se grijala na starom šporetu do sećije, gdje je spavala...

Negdje prije smrti „najvećeg sina naših naroda“, Šaban je napustio Selo. Nije se pošteno ni pozdravio, jer je kao i svakog ljetnog raspusta otišao na uobičajeni godišnji odmor, sa koga se nikada nije vratio. Mjesto njega došao je nastavnik Mladen, koji malo zbog rakije, a malo zbog smanjenog broja đaka, nije u Selu izgurao više od dvije školske godine, kada se škola potpuno ugasila...

***

Radovan i Stoja ostali su u Selu da udvoje, jer nisu imali djece, žive od stoke i zemlje. Bili su zgodan par. Stoja je djevojkom važila za najljepšu odivu u čitavom kraju, a rijedak je bio onaj junak u vaskolikoj Hercegovini, koji je Radovana mogao pobijediti u bacanju kamena sa ramena. Slično se dešavalo i sa kosidbom, kao najtežim težačkim poslom. I jedno i drugo su bili pred četrdesetom godinom života.

Radovan je tog jutra rano upalio starog „fiću” znajući da će zbog tog bogomdanog dubrovačkog „vestivala”, na pijaci u Gružu, lako rasprodati i sir i povrće, kao i dva pršuta koja je odvojio. Tako je i bilo. Jedan debeli latin, crvenog okruglog lica i lukavih očiju, inače ugostitelj, uzeo je sve, pa je zadovoljni Radovan pošao da prije povratka kući, u onoj kamenoj ljepoti, popije kafu – a bogami i rakiju. Spustio se preko Pila lagano na Stradun i krenuo poznatom ulicom gledajući okolo, ne bi li prepoznao nekog zemljaka iz Sela. Tako je stigao do ulaza u grad sa strane Ploča i zastao pred zvonikom motreći na zidu poznati kalendar i sat. Pažnju mu je privukao veliki reklamni pano, veličine tri sa dva metra, stavljen preko čitavog gornjeg dijela tornja. Pun neke nejasne slutnje i strepnje, koja ga je iznenada obuzela, počeo je da sriče:

Dubrovačke ljetne igre Izložba (Exibition)

Saban Maldovani (Italy)      Aktovi (Nudes)

U tom trenutku, sve mu se smračilo, ponestalo mu vazduha, a žestoki presjek zaparao mu je utrobu. Ispod natpisa je bilo izdvojeno nekoliko najuspješnih crteža, a na jednom od njih je olovkom bila nacrtana njegova Stoja, taman iz onog perioda kada su se „zagledali”. Bila je prikazana vrlo vjerno, kako sjedi na jednom panju, znao je i na kome, dok je pored nje ležala vezena čobanska torbica sa kitama, koju i dan-danas ima. Na nogama opanci sa bijelim kanapom preko napleta i ukrasnim kljunom ispred palca. Vunene čarape gubile su se pod bijelom kotulom. Lice joj je sijalo, uokvireno maramom koja joj je obuhvatila kosu. Gledala je, tek blago osmjehnuta, negdje pored, u daljinu. A gore na tijelu je imala... imala je... ništa nije imala... bila je bez odjeće, sa golim grudima...

Kada je na lijevoj dojci vidio mladež koji je toliko volio, više nije bilo povratka. Odbauljao je Stradunom nazad, gledajući preda se u kamene ploče, krijući pogled i svoju sramotu, baš kao da su svi Dubrovčani, zajedno sa turistima, znali ko je on i šta mu je lijepa djevojka sa slike.

Pjeneći i ječeći, dovezao se nekako do kuće. Nogom je odvalio vrata od kapije i škrgućući zubima pošao prema kuhinji. Na vratima, sa radosnim osmijehom što ga vidi, pojavila se Stoja. Brisala je mokre ruke nekom krpom. Radovan je pošao prema njoj.  

Između njih je stajalo staro cjepalo – sa sjekirom...