Tog ljeta 1928. godine, Risto je radio kod imućne porodice Pedalo iz sela Sedlara. Bio je to pozamašan posao – trebalo je da iskopa i obzida novu veliku čatrnju sa izazovnim svođenjem pokrovne ploče i otvora na sredini. Pedali su ga primili i na konak i na hranu, sve dok ne završi sa radom. I nije moglo drugačije, jer je Risto bio iz udaljenog sela Kijevog Dola, smještenog u brdima iznad Zavale.
Radio je polako, ali temeljito. Imao je jednog argata, momčića tu iz Sedlara, koji mu je pomagao, a po čitav dan su se oko građevine iskupljali mještani kako bi pratili napredovanje rabote. Risto, oniži plavkasti momak, u dvadeset šestoj godini, vječito sa smeđom bradom starom nekoliko dana, nije pričao dok je radio, bio je potpuno predan obradi kamena i njegovom slaganju, a ko je imao pitanja mogao je da ih slobodno postavi za vrijeme odmora. Naime, majstor je svakih sat vremena odlagao alat i sjedao u hladovinu, kako bi popušio cigar. Svojim već dobro otvrdlim prstima je u ćat-papir vješto stavljao duvan „šumnjak“ iz drvene izrezbarene kutije koju je napravio još kao dječak.
– Bi li i meni zavijo jedan, majstore!? Ne viđu dobro... A bogami sam ga, dok sam bijo mlađi, mot’o k’o mašina! – upitao ga je stari Gluhaić iz sela Drijenjana, sa druge strane Popovog polja.
– Hoću... hoću, ali samo ako i ti meni nešto obećaš!? – prelomio je Risto.
– Šta i pobogu brate!? – iskreno se začudio stari Gluhaić.
– Da ćeš mi dati kćerku Ljubu! – ustreptalo je odgovorio Risto, a vlastiti glas mu se učinio nekako promijenjen i stran.
– ???... Slušaj mladiću, to što si rek’o nije za šalu! Mojoj Ljubi je tek dvadeset godina, dobra je i vrijedna đevojka, najviđenija u selu i nemoj da...
– Znam da jeste, zato te i pitam! Vidiš i sam da sam vješt sa kamenom... Posla ima... Ako tvoja Ljuba pođe za me, nikad neće biti gladna! To ti se kunem Bogom i Svetim Vasilijem Ostroškim... slava mu i milost!
Nastala je kratka stanka u kojoj su se mladi i stari čovjek samo na trenutke pogledivali u oči kroz gusti plavičasti dim od cigara. Najposlije, stari Gluhaić je prozborio suvim glasom:
– Ljuba će biti tvoja!... Samo pazi šta radiš, bolje da te šargan šine, nego da ne održiš obećanje koje si maloprije izrek’o!
– Ljudi se drže za riječ, a stoka za povodac! – ushićeno je rekao Risto i skočio na noge.
***
Od samog jutra, početkom jeseni te iste godine, na prostranom gumnu u sredini Kijevog Dola počeli su da se okupljaju lijepo obučeni i raspoloženi mještani. Ne samo pravoslavci, već i komšije katolici, a polako su pristizali i gosti iz okolnih sela: Belenića, Golubinca, Šćenice... Na nekoliko kuća bili su pobodeni barjaci Kraljevine. Odjekivala je gromoglasna muška putnička pjesma, praćena krotkim ženskim pojanjem.
Kako je vrijeme odmicalo, rasla je napetost među ljudima, jer se oko podne očekivalo da će svatovi dovesti lijepu Ljubu u njihovo selo, preko tek napravljenog mosta na Trebišnjici, u Poljicu. Da je svi vide. A imali su šta i vidjeti – visoku i vitku djevojku sa lijepim licem ukrašenim crnom kovrdžavom kosom.
Uzbuđenje je dostiglo vrhunac, kada su se iza brda začuli pucnjevi i pjesma, tako da su se učesnici spontano okupili oko gumna, ostavljajući u sredini mjesto za mladence koji će tu stupiti i zavesti kolo...
U jednom trenutku, kada je samo nakratko zavladala tišina, skoro svi prisutni su čuli od starije usjedjelice zluradu opasku koja je vrlo neprijatno odjeknula među okupljenima:
– Ih, viša je za pedalj od jadnog Rista!
Nastao je tajac i blago komešanje među prisutnim, koje je prekinula mlada pjesmom, očito u tom trenutku smišljenom kao odgovor:
Moje janje, u kolu najmanje.
najfinije,
meni najmilije!
***
Početak rata, Risto i Ljuba su dočekali sa tri kćerke: Milicom, Marom i Cvijom.
– Risto je, nema šta, dobar majstor, ali samo sa kamenom, nešto mu se ne da, da napravi muško! Šta će mu tolika ženska đeca!? – komentarisale su komšije, pa i rođaci.
– Nikada nije mnogo đece u kući, pa bila ona ženska ili muška, samo da je od Boga zdravlja! – odgovarao je Risto, ne pokazujući ljutnju.
Kada se rodila i četvrta kćerka, kum Ristan joj je dao ime:
– Neka se zove Vasiljka, a iduće godine da se rodi Vasilije!
***
Sredinom ljeta 1945. godine, dvojica uniformisanih partizana naišli su kroz Kijev Do sa čovjekom u civilu, između sebe. Na prvi pogled se vidjelo da ga nekuda sprovode. Sva trojice su kiptila od znoja po nesnosnoj julskoj vrućini. Onaj civil, sa rukama vezanim naprijed, bio je obučen u crno odijelo, pohabano, a na nekim mjestima i pocijepano, ali ipak – odijelo. U oči je odmah upadao njegov crni šešir nešto šireg oboda koji se nalazio u mnogo boljem stanju od odijela. Radilo se o krhkom anemičnom čovjeku nježne građe, sa plavim očima koje su kroz naočari žičanog okvira zračile nekom posebnom snagom i čitavoj prilici davale neuobičajen produhovljeni izgled.
Partizani su se oslonili na dvorišni zid iza koga je Ljuba prala pelene u koritu, koje je Risto izdubio u kamenu, i upitali:
– Mlada, možemo li dobiti malo vode? Pocrkasmo obojica!
– A zašto obojica? I taj što ga sprovodite je sigurno žedan?
– A jes’... bio sa ustašama. Daćemo i njemu, ali ko zna bi li on i njegovi dali nama da smo u obrnutom položaju.
– Pa, ako ćete mu dati da pije, onda ga odvežite! – nešto oštrije je rekla Ljuba.
– Hajde, hajde mlada, ne pravi se hrabra, donesi tu vodu. Popićemo punu kantu!
Očito da je bučan razgovor probudio bebu koja je ispod loze spavala u drvenoj bešici. Majka ju je nježno pogledala tepajući:
– Mali moj Vasilije! Š-š-š!
Beba se promeškoljila i ponovo utonula u san. Ljuba se, sada tišim glasom i razložno, obratila partizanima:
– Odvežite ga, kako će piti vezanih ruku? Nije životinja. Pa, ako je kriv, neka ga osude.
– Mlada, nemoj da se suprotstavljaš narodnoj vojsci. Moglo bi te to skupo koštati! – oštro joj se obratio partizan koji je do toga momenta ćutao.
– Ako ga ne odvežete, nećete, vala, ni vas dvojica dobiti vodu iz ove kuće, pa taman da ćete i mene povesti!! – zainatila se Ljuba.
– E, mlada, mlada! – prozborio je pomirljivo onaj prvi partizan i počeo odvezivati konopac koji se urezao u ručne zglobove čovjeka u odijelu.
Kada se odvezani halapljivo napio vode, prošao je mokrim prstima kroz rijetku plavu kosu i prije nego je pružio ruke partizanima da ga opet vežu, položio je svoj šešir na kamen u zidu...
***
Mali Vasilije je prva četiri razreda osnovne škole završio u Zavali. Svakodnevno je pješačio konjskim putem po šest kilometara u odlasku i povratku. I po suncu i po kiši, a znalo je biti i snijega! U jednoj učionici su bili smješteni i prvi i drugi razred – ustvari samo po nekoliko učenika iz oba, tako da se Vasilije javljao i za odgovore na pitanja koja je učitelj postavljao starijim drugovima. Na kraju godine, dobio je svedočanstvo o završena prva dva razreda osnovne škole. U toku svog školovanja u Zavali, od ostataka bačene kamionske gume iskrojio je đonove i znatno poboljšao „udobnost“ pješačenja, napravivši opanke. Bili su mnogo bolji nego oni izrađeni od sasušene svinjske kože i opute...
Pošto je škola u Zavali bila četvorogodišnja, otac Risto je odlučio da sinu jedincu nađe smještaj u Ravnom, gdje se dječak upisao u peti razred. Vasilije se nastanio u vrh sela, kod hrvatske porodice Bubica i razvio vrlo bliske odnose sa svim ukućanima. Uz drugove iz razreda je išao na mise u katoličku crkvu, a više od sviranja na tamburici, koje je podučavao fra-Jozo, zanimalo ga je guslanje, tako da je u prvomračje znao da ispuni selo prvo ganjivi zvuk gusala, a onda i Vasilijev dječački glas:
Bože mili, čuda velikoga
Kad se sleže na Kosovu vojska...
I ne samo to, već je na smotri mladih guslara 1958. godine osvojio prvo mjesto i stekao pravo učešća na regionalnom takmičenju, koje nažalost nikada nije održano! Ali, Vasilije je bio prezadovoljan i što je u „Glasu Trebinja“ novinar Vučurević u posebno osjenčenom odjeljku zabilježio uspjeh mladog guslara iz Kijevog Dola.
Već tada, Vasilije je izrazito pokazivao osobine junaka iz pjesama koje je uz gusle pjevao. Ponositost, odvažnost i bezuslovnu istinoljubivost. Majka ga je često znala ukoriti:
– Moj Vaso, ne smiješ sve što misliš i govoriti. U tebe je: „Što na umu – to na drumu“. To može čovjeka skupo koštati, pogotovo ako je sam u bijelom svijetu, bez ikog svog. Ne govore džaba Latini iz Dubrovnika: „Sa svakim lijepo, ni sa kim iskreno!“. Tvoj brat Pero, iako mlađi, bogami je mudriji od tebe!
Te majčine riječi nisu ostavljale utisak na malog Vasilija. Znao se i potući sa drugovima, ukoliko bi osjetio nepravdu, ili ukoliko je neko nezasluženo bio izvrgnut bilo kakvom ponižavanju. A jednom je iznenadio profesora matematike, kada mu je rekao da nije zaslužio peticu koju mu je ovaj dao!
Na samom kraju osmog razreda, fra-Jozo je dobio premještaj u okolinu Travnika, gdje je trebalo da oživi zamrli vjerski život. To je bilo zvanično objašnjenje, mada su i ptice na granama cvrkutale da je pravi razlog dumova ljubavna veza sa nastavnicom bilogije, Rosom. Čak ih je jedan učenik polugole vidio na jednom proplanku.
Novi dumo, fra-Antonije, bio je drugačiji čovjek od svog prethodnika, sav okrenut Bogu i vjeri. Istina, nije svirao na tamburici, ali se nije ni šetkao sa nastavnicama po okolnim proplancima. Radilo se o plavom čovjeku nježne konstitucije, koji se uvijek mogao vidjeti sa knjigom u ruci. Stalni gosti Kafane „Kod Šimuna“ su odmah protumačili njegovu kratkovidost vječitim buljenjem u biblijska slova.
Poslije jedne mise, dumo Antonije je prišao Vasiliju i upitao ga.
– Ti, Vasilije, nisi katolik, je li tako?
– Nisam, dumo – odgovorio je začuđeni dječak – Da li smeta što idem u vašu crkvu?
– A, nee! Ni slučajno! Bog je veliki i jedan!... Nego, kako se ti prezivaš i odakle si?
Pošto je dobio odgovor, dumo je Vasiliju rekao da bi volio da mu se javi njegova majka, kada sa Kijevog Dola dođe u Ravno da kupi potrepštine. To se i desilo desetak dana kasnije.
– Ljube, sjećaš li se ti, možda, mene?
– Ne znam, dumo, bogami, nekako si mi poznat, ali...
Tada je fra-Antonije stavio šešir na glavu i ponovo upitao:
– A sada!?
– Đavo me odnijo, ako ti nisi onaj... onaj što su ga spućenog partizani sproveli kroz naše selo – prisjetila se Ljuba i šakom prekrila usta.
– Ha, ha, ha... da, ja sam taj, a što ne kažeš da si mi dala da pijem vode, i natjerala onu dvojicu da me odvežu!?
– Ih, k’o da mi je to nešto važno...
– Jeste, i to vrlo važno! To se zove humanost!
– Kako se zove, uman...
– Humanost, ha, ha, ha... Ljudskost!
– Dobro, moj dumo, a moram ti još nešto reć... Onaj šešir što si ostavijo na kamenu, stalno je staj’o u našoj kući, obješen o čiviju... Eto, biću iskrena... koristijo ga je Risto samo ljeti, i to za vrijeme vršidbe, da mu sunce ne udara u oči... tako se i poder’o prije dvije godine... A baš nam nedostaje, ostalo prazno i pusto mjesto na zidu.
Poslije uručenje svjedočanstava o završenoj osmoljetki, fra-Antonije je sačekao Vasilija ispred škole i u ruke mu tutnuo veliku metalnu kutiju od miješane marmelade i rekao mu da je to za njegovu majku. Čim je izašao iz Ravnog, dječak nije mogao izdržati i skinuo je poklopac.
U kutiji se nalazio novi crni šešir sa nešto širim obodom.
***
Poslije završetka osnovne škole u Ravnom, Vasilije se upisao u trebinjsku Gimnaziju, čija zgrada se nalazila unutar zidina starog grada. Stanovao je u jednom sobičku kod rođaka Gluhaića, u Zasadu. Njegov otac Risto već je bio zašao u godine, a više i nije bilo nekog građevinskog posla, pa je porodica jedva sastavljala kraj sa krajem baveći se sitnom zemljoradnjom i stočarstvom. Vasilije je u školu išao u opancima koje je sam napravio, a i ostala garderoba mu je bila vrlo skromna, najčešće proizvod kućne radinosti majke Ljube. Sve to Vasiliju nije smetalo da bude odličan učenik i da na vrijeme maturira.
Bez problema se upisao na Medicinski fakultet u Beogradu i završio ga u predviđenom roku od pet godina.
***
Negdje početkom 2013. godine, dok sam sjedio u bašti „Pod platanima“, dobio sam poziv iz Beograda sa nepoznatog broja. Pozivalac se skromno predstavio kao kolega Vasilije, specijalista za očne bolesti i zamolio me da učinim kućnu posjetu njegovoj najmlađoj sestri Persi, a da ćemo se „vidjeti“ i upoznati kada on doputuje u zavičaj. Prećutao je da je profesor na Medicinskom fakultetu, što sam ja svakako već znao.
– Profesore Vasilije, velika mi je čast razgovarati sa Vama! Vi ste univerzitetski nastavnik i priznati stručnjak u čitavom regionu za vitreoretinalnu hirurgiju...
– Ma pusti, čovječe, sve Ti je to relativno! – lakonski je završio razgovor profesor doktor Vasilije.
Tog ljeta smo se i upoznali. Sjedili smo u istoj bašti i stvarno sam bio počastvovan druženjem sa jednim neobičnim čovjekom, uz to univerzitetskim profesorom oftalmologije, sa međunarodnom stručnom i naučnom karijerom. Saznao sam da je svojom odvažnošću, ali i uz dosta sreće, 1976. godine dobio stipendiju za usavršavanje na Očnoj klinici Virchow u Berlinu. Tu je spremio i doktorsku disertaciju. Bio je impresioniran profesionalnom energijom i entuzijazmom njemačkih kolega. Njegov mentor, profesor Fridrih Selner je imao veliki ožiljak na licu, a kada je Vasilije smogao hrabrosti da ga upita kako se povrijedio, ovaj je jednom riječju objasnio:
– Stal-jin-grad!!
Na stručnom usavršavanju je bio i u Londonu kod profesora Gregora Zdeneka koji je engleskoj kraljici operisao odljubljenu mrežnjaču! U toku zadnjeg rata, dobio je poziv da dođe i radi u Dubaiju kao savjetnik, za veliku platu! Tu je od Arapa naučio da se sagovornik ne smije prekidati dok besjedi, a i da on kao šef ne smije imati auto slabiji od podređenih kolega, pa je neplanirano i teška srca morao da kupi limuzinu.
Kada sam mu pomenuo operacije koje radi na mrežnjači oka i upitao ga zna li koliko ih je ukupno uradio, odgovorio je:
– Preko pet hiljada – i odmah postavio kontra pitanje – A, čime se Ti, kolega K, baviš, kada nisi u ambulanti hitne medicinske pomoći?
Pošto sam u to vrijeme pisao moj prvi roman „Dnevnik nesna“ i kao svaki početnik bio nekritički pun sebe, sa ponosom sam odgovrio:
– Pišem roman!
– Pišeš roman!? Svak li danas piše romane, majko moja! Što će ti to? – rekao je profesor iskreno, po svom starom principu:„Što na umu, to na drumu!“.
Iz poštovanja prema njegovom stručnom autoritetu, nisam ništa odgovorio, mada sam se jedva suzdržao. Vasiliju to nije bilo dovoljno, pa me dodatno upitao:
– A o čemu to, života ti, pišeš?
Nadajući se da ću zavrijediti njegovo kakvo-takvo poštovanje prema svome kasno otkrivenom „talentu“, živnuo sam i pun nade odgovorio:
– O zločinu partizana na Radačkom brijegu, u mom selu Ljubomiru!
– Pišeš o partizanima i četnicima! Moj kolega K, to ti je ofucana tema i sigurno neće valjati! – definitivno je profesor Vasilije sahranio moj narasli ego.
Roman sam završio istog ljeta. Pri prvom odlasku u Beograd, posjetio sam privatnu profesorovu ordinaciju. Nisam ga uspio vidjeti, nije radio zbog renoviranja poslovnog prostora, pa sam knjigu ostavio na pragu ispred vrata.
Poslije dvadeset dana, dok sam pio kafu na mom omiljenom mjestu, zazvonio mi je telefon. Na dispeleju je pisalo: „Profesor Vasilije“. Nisam stigao ni da progovorim, a on je zasuo svojim karakterističnim glasom sa nepromijenjenom hercegovačkom ijekavicom:
– Čovječe, pročitao sam ti roman! Nisam čitavu noć spavao! Odlično! Svaka čast!...
Talas topline prošao je kroz moje tijelo. Uživao sam slušajući njegove pohvale:
– Boga ti, da li je baš onako bilo, i da li je Dragica Pravica stvarno pucala u glave već strijeljanim seljacima!?
Kada smo završili razgovor i pozdravili se, odjednom je profesor živnuo:
– Eeej K, slušaj, skoro da zaboravim! U romanu opisuješ kako onaj tvoj junak Filip, izrađuje opanke. Čuj, može i na bolji način. Od stare automobilske gume iskroje se đonovi, mnogo su tvrđi i otporniji od onih napravljenih od svinjske kože i opute, onda se uvuče kanap u iglu, pa se počne...
Šta Vi mislite o ovome?