Epitaf.jpg

– Možete početi, magnetofon je uključen!

– Dobro doktore... evo počinjem...

***

– Ja sam Didodrag Gojak. Imam trideset pet godina i živim u selu Zahumlju. U staroj kući, sa bolesnom majkom. Ni sam ne znam kako vežemo kraj sa krajem... Imamo porodičnu grobnicu u kojoj počiva samo moj otac... Umro je jadnik... u stvari... objesijo se u Cijepcu poviše kuće baš pred sami rat. Vuk je preskočijo u tor i poklo nam sve janjce namijenjene za prodaju. Otac je reko da ide u Cijepac da mu postavi zamku... Nije razapo gvožđa, nego se objesijo o starom orahu...

Ja sam tada bijo u vojsci u Čačku, laka protivavionska... Dobijo sam odsustvo dvadeset dana... Inače sam završijo industrijsku školu i namjeravo sam se zaposliti u Fabrici u Gradu. Vozarijo bih na poso, a pored toga bih se bavijo zemljom i stokom. Mislijo sam vremenom uz neki po- ljoprivredni kredit ozidati novu štalu, i kupiti za početak frezu... kasnije ako bi Bog dao – i traktor... Svakako, što je najglavnije... Oženijo bih se... Kosarom... iz susjednog zaseoka. Dušu mi je zarobila još od osmoljetke, kad smo jedan dio puta išli skupa u školu... Izrodili bi đecu...

Onda se zaratilo, mobilisan sam i bačen na bestrzajne topove. Bijo sam na Ivanici prvog jutra, kad nas pogibe šestoro... prvi, moj komšija  Dragomir-Miko, pala granata pored njih, dobro je iko osto živ... Onda sam za topovima išo svukuda po Hercegovini, kako je padala naredba... Komšija Juroje nije. Razbolijo se baš pred mobilizaciju... Bio je u ambulanti i oni mu dali poštedu... Ležo je jadan kod kuće, nešto mu u glavi nije bilo dobro... prepo se vjerovatno... nije se čuditi... Rat je to... gine se... Uskoro je potpuno oslobođen vojske, poštedijo ga doktor K. i vojni ljekar Slaviša, za koga su kasnije rekli i da nije doktor, već konobar, ko će ga znati. Ja sam jednom bijo kod njega, zabolilo me uho... dao mi je neke kapi od kojih mi je bilo bolje. I Juroju je odjednom bilo bolje, počeo je da sa „fi- ćom” ide u Crnu Goru i da dovozi bidone sa gorivom, koga u Gradu nije bilo ni za lijeka. Naplaćivo je litar po šest njemačkih maraka. Pričalo se ovđe kod nas u selu da je ispod zadnjeg sjedišta ugradijo nekakvu bačvu, pa je mogo doćerat više benzina... Tu neđe počinju i moje muke i tada sam prvi put, onako izdaleka, i ko da hoće i ko da neće, čuo vučije zavijanje, ali dok sam se ja ovizo, ono je nestalo. A baš se dobro sjećam, tog dana sam vidijo Kosaru sa Jurojem. Dovezo  sam sa nekom „panonijom” iz Popovog polja, gdje smo bili smješteni i išo pješke kući iz Grada, kad sam ih spazijo u njegovom žutom „fići”, baš na Ćupriji. A ona... bila je lijepa, doktore... čim sam je ugledo nekako mi nestade vazduha i zabolje me žestoko neđe u dnu stomaka...

Smije se... Lice joj cvjeta, zubi se cakle... kosa duža i tamnija nego ranije... Sigurno je Juroje reko nešto smiješno... Pozdravijo sam se sa njima, ali mi je ona izgledala nešto drukčija, nije bila ljubazna prema meni, ko ranije... Mora da se stiđela pred Jurojem...

Završi se i taj rat, potpisaše ona trojica primirje... Grijeh je reći, doktore, ali lakše živjah dok je rat trajao. Svi u vojnoj uniformi, vreća brašna i pokoja konzerva, majka tada još mogaše, pa malo kokoši, jedna svinja i kravica... Onda se nekako podvojišmo, kako se skinuše uniforme, ne obukoše svi staru robu, neki osvanuše u novoj, kakvu prije nijesu ni imali ni nosili... Naročito onaj Juroje. Otvorijo u Gradu diskont stočne hrane... Kosaru zaposlijo... neka je... i njoj treba... Jednom ja svratijo, nema nikog iza pulta, pa podviknuh: „Ima li koga?” kad eto njih oboje iz magacina... valjda pretovarali mekinje, on zadihan, ona popravlja mantil, vrućina u magacinu, pod pločom... I taj dan sam čuo vuka kako vije, ali nisam se uspijo ni okrenut oko sebe, a vijanje je prestalo. Uvijek poslije toga se ne osjećam dobro i nešto bih najradije slomijo ili batalijo...

Elem, nije lako do dinara doć, nema se, a sve moraš kupit... ono što bih prodo valja donijet do pijace, a nema autobusa... i majka zaleže... vodijo sam je kod doktora, kaže suše joj se kosti, nema lijeka... Muka, doktore... A i kad ga ima, mora se platit... Kupuju se ljekovi u apotekama, da oprostiš, ko stočna hrana... Ja prije rata dugo nisam smijo uć u apoteku od nekog strahopoštovanja... Kažu, da se ljudi obogatiše sa trgovinom ljekovima... E, crnog bogatstva, na nos će im skočit... Kažu, takođe, da jedan ima šes apoteka, sve ih nadžidžo jednu do druge, pa prodaje li, prodaje!... I kod doktora treba sa kesom, kod ovih što operišu, kažu, i sa kovertom... ruku na srce, ja nikome ništa nisam davo, niti mi je trebalo do ovih dana kad sam lego kod vas na odeljenje, niti sam bogami imo, i da je trebalo!

Fabrika nešto malo radi... uskoro burazer od onog Vuka što napisa „Nož“, čito sam ga tri puta, pretvori fabriku u keksaru... Dokupi staž ljudima, svaka mu čast na tome, dosta njih ode u penziju. Istina, prima nove, mlade ljude, ali đe ću ja to radit, vaki, kakav sam!? Vidim, mrka kapa, teško sastavljamo majka i ja kraj sa krajem... Ono vučije vijanje posta češće i ne vije samo jedan, već vidim da ih ima više, to mi se ne sviđa, po jadu rekoh majci za nj, ona samo što ne svisnu, palila tri jutra zaredom svijeće, utanjila, vidim, nit jede nit pije... počela da priča o pokojnom starom i o onom vuku što je janjce razbuco... nekad me zovne očevim imenom, pa se lupi dlanom preko usta, te se tri puta prekrsti uz: „Bože ti mene oprosti!” i ode u sobu, đe plače... znam, iako ne vidim.

Pokušavo sam nać poso u Gradu, išo sam kod svih direktora... neki su bili sa nama na bestrzajcima... rado mi se i u gradu jave i potapšu me po ramenu, ispričaju poneku zajedničku zgodu iz ratnih dana, ali kad ja počnem o mom problemu i kako živim, odmah se uozbilje i nestane im vremena... Narod priča svašta... kažu da se ove izbjeglice sa strane lako zapošljavaju, jer davaju direktorima pare... donijeli njemačke marke sa sobom, ali ja ih dosta znam siromašnih kao što sam i sam...

Ja nemam pare, a nisam vala ni kukavica ni jado, niti su mi to pokojni ćaća i đed bili, ljude uvijek treba častit... ali nemam... stvarno nemam, đavolji dinar, nekada vala ni prebijene pare, sramota me proć pored pijace, neko će me svrnut za sto, „Pod platane”, a ja praznog džepa, kukala mi crna majka kukavica... zašto sam ratovo pet godina... Nekad pomislim da bih trebo... ma zakopo sam to u devet jama... ali samo nakratko pomislim, brzo me prođe... i prije su ljudi imali i nemali, proće i ovo... samo što se oduljilo...

Kažu, učlani se u stranku... koju... svi isto pričaju i rade... dolaze svake dvije godine kod nas u Zahumlje i drže govore pred školom, đe 1942. godine partizani strijeljaše nevinog dvadeset i jednoga... obećavaju kule i gradove, a kad izbori prođu, sve opet po starom...

Majku mi najviše žao, jadna se nadala da će imati snaju i unuke, a neće, neće bogami, doktore... Drugi put me nećete spasiti, drugi put ću ja to bolje uraditi...  

Eto, u našem Zahumlju četrdes i dva neoženjena momka... Žive vako ko ja, sa ćaćom i majkom, ili samo sa jednim od njih. Ne žene se, a nemaju ni sa kim... U selu više nema đevojaka, sve su u Gradu, više vole mest ulicu, nego pomusti dobru kravu ili uskopat plodnu zemlju... Korov, doktore... sve zarasta u korov.

Ona četrdes i dvojica zbog svega toga podobro vire  u rakijsku bocu...  

Ali, Kosara... e, pusta Kosara... da i to rečem... Onog Juroja uhapsili, nešto pored stočne hrane gonijo u kamijonu... Osto bez dinara... Pije, i tuče je... priča se da je nagoni da za pare spava sa ljudima sa strane, pa joj ih uzima... Znam doktore, nisam ni ja tolika budala, ona je sa njim bila i kad sam ih vidijo u „fići” na Ćupriji i znam šta su radili u magacinu, ali mi njen prijašnji lik pred očima, joj, kad smo ko đeca skupa išli u školu, tašnu sa knjigama sam joj nosijo i u odlasku i u povratku... Eh, slatka tereta za mene, tada... Pomirijo sam se... kurva - kurva... još će je dosta ljutog jada ubiti sa Jurojem... ali neka... Išćeraće je iz kuće na studen brzijek dana... Sjetiće se ona mene... Kajaće se, ali će biti kasno... Jedino, ja to njeno kajanje neću dočekat... ali će božija pravda biti zadovoljena... Da smo nekako krenuli zajedno kroz život, da se ne zarati, siguran sam da bismo ostali skupa i imali đecu... i da mi se ono vučije vijanje ne bi javljalo i tjeralo me... da se... ali dobro, svi će jednom umrijet, neko prije, a neko poslije... Ovaj put ste uspjeli, hvala Vam, ali drugi put nećete... nema za mene ovdje sunca, doktore, i kad sija meni je hladno, hrana mi ne godi, nema ukusa, ko da jedem zalogaje od čemera... vazduh je drukčiji nego ranije, gušim se i kad udahnem punim plućima... Samo laž i pohota... željan sam iskrenih ljudskih očiju, ali nema ih više, gledaju preda se, ili lukavo igraju lijevo-desno, ko na zejtinu... Ali, Kosara... doktore... pusta Kosara... Dušu mi je zarobila još od osmoljetke, kad smo jedan dio puta išli skupa u...

Meni se čini, doktore, da je ovo prestalo da snima. Točkići se više ne okreću...

***

A se leži Didodrag Gojak, na svojini, na plemenitoj u Zahumlju.

Zašto me mati rodi?

Jer, ovdi ima vislje lažnog sunčevog zlata no snova, vislje vjetra no dobrih riječi, vislje praznine no ljubavi, vislje laži no istine, vislje uzimanja no davanja.

Jer, dani ovdi nisu ispunjeni vrimenom vetč morom, notči nisu zdjele pune slatkih sanja vetč burad puna gortčine.

Zašto me mati ti rodi?

Da budnem žedan, da budnem gladan, umoran, tujžan…. i da me ti vodom napojiš, sirom i hljebom nahraniš, čistom posteljom odmoriš, osmijehom razveseliš.

O mati, sve bi to bilo isto, a potpuno drugatčije, da to hotče da uradi Kosara. Al’ ona to netče. Hotče, al’ drugomu. A ja hotču samo nju.

I zbog toga zgiboh. Al’, mati, nije to bilo zalud. Jer, kad ona budne i stara i ružna i zla, i kad se za njom, mati, nitko ne budne okretao, a onaj njen Juroje je iz kutče istjera, i kad ne budne imala ni gdje ni kud, tad če se mene mlada sjetiti, mene i moje ljubavi.

Al’ ja tad, mati, iz neba nejču doč. Ozgo tču sve to samo glidati.

Zbog tog zmreh, majko, mlad. Al’ zbog toga budutčeg trena, vridlo me i rodit.

Ti putniče, koji moju patnju sada znaš, ne privali mi biljega, a privališ li ga Bog ti još terži na tvoje tijelo stavio.

1167. godine, kad bjehu pune vlkova šume.

Zapis sa stećka iz 1167. godine (Radimlja, Stolac).

Dragan kovac.jpg
Dragan R. Kovač