Premijerno prikazan dokumentarno-igrani film o stradanju srpskog naroda u Ljeskovom Dubu

U bioskopskoj sali Kulturnog centra prikazan je dokumentarno-igrani film “Plameni jezici Ljeskovog Duba”, autora Nebojše Kolaka.

Ovo je Kolakov dvanaesti dokumentarni film, a još jedna tužna i ružna tema srpske istorije sa prostora istočne Hercegovine. To je jedna izuzetno zanimljiva priča koja govori o stvarima kod kojih ni stručnjaci ne mogu opisati šta je to u ljudskim glavama da se uradi takav zločin.

Na nekim mjestima je bilo mnogo više stradalih ljudi, ali stradanje tih ljudi i na takav način pogotovo djece jer je 90 djece do 15 godina živo zapaljeno.

Psiholozi i psihijatri bi se trebali pozabaviti time, jer u filmu psihijatar Zoran Radović kaže ako se opali šamar čovjeku koji vam nije ništa uradio treba se upitati šta je u pitanju, a ne ovakvo nešto.

Prema riječima autora Nebojše Kolaka, Ljeskov Dub nije toliko medijski eksponiran i da će ovo otvoriti još jednu priču kulture sjećanja.

"Kultura sjećanja je jako bitna i nju sam krenuo da radim od svog prvog dokumentarnog filma sa Prebilovcima. Za ovakav film o bilo kakvoj priči važan je živi sagovornik, a u ovom filmu je njih četvoro. Sa ove vremenske distance biološki sat odrađuje svoje, ali sam pronašao nih četvoro koji govore o tim potresnim stvarima", rekao je Kolak.

Kolak kaže da je ovaj film najbrže odradio i trebalo mu je pola godine. To je bilo moguće jer su ti ljudi bili organizovani i danas čuvaju sjećanje na svoje pretke koji su stradali.

"Snimale su se izjave i kadrovi, a kad idu priče ožive se i neke igrane scene. Ožive, nažalost, možda u nekom trenutku i radikalno, ali ja kao autor filma nisam oživio već su ih oživili ustaše i pripadnici sedme jedinice 'Princ Eugen' sa onim šta su uradili. Upravo to je ono najgore jer od 180 ljudi, šesnaestero vojno sposobnih je strijeljano, a ostali su svi živi zapaljeni. Sve se poklopilo zahvaljujući ljudima Ljeskova Duba tako da mi nije bilo teško doći do sagovornika. Najbitnije da su ovi ljudi htjeli da pričaju u kameru ono što je bilo", jasan nje Kolak.

U filmu pričaju Slavko Mučibabić, starina koji sada živi u Pančevu, koji je iskočivši kroz prozor pobjegao i svog strica je upozorio na zločin, ali mu stric nije vjerovao govoreći "To su naše komšije". Nakon toga se Slavko sklonio u šumu i vidio svojim očima kako su mu strica zaklale komšije.

Koviljka Samardžić sada živi u Berkovićima i nju su sa nepunih godinu dana pronašli kako je doji mrtva majku.

Radmila Mićković je tada imala šest godina i u filmu izjavljuje "Ne znate vi kako je mirisalo ljudsko meso".

Ljubica Mučibabić govori da je čitav život prate scene Ljeskovog Duba. Tu su i dvojica istoričara Predrag Lozo i profesor Dragan Mastilović.

Ovaj zločin desio se 29. juna 1943. godine u mjestu Ljeskov Dub, a dokumentarno-igrani film “Plameni jezici Ljeskovog Duba” premijerno je prikazan 27. juna u Domu kulture Gacko.