Olgica cice.jpg

Nedavno je iz štampe izašao novi roman naše sugrađanke Olgice Cice u izdanju „Nove poetike“ iz Beograda, pod naslovom „Staza iznad blata“. To je dvanaesto djelo ove spisateljice.

Roman je neobičan, epistularne kompozicije ispovjednog i psihološkog karaktera. Na konkursu Društva srpskih spisateljica 2023. godine je kao rukopis osvojio prvu nagradu u obliku „Povelje kneginje Milice“.

O motivaciji za pisanje ovog romana, Cice kaže da su joj pokretači bili tuga, gubitak supruga i opšti pad ljudskosti u vrijeme korone.

"Ljudi su u strahu od epidemije našli neke ljušture, zavukli se u njih i pogubili jedni druge i sebe. Tada smo naučili kako je strašno biti otuđen i sam u svom mraku. Nažalost, konstanta svih teških vremena je vladavina straha za sebe i svoje najbliže. Riječ se skameni, razgovor utihne, ulice i stanovi opuste. Sve je anemično, svelo. Gubitak dragih bića nas parališe i vidimo dno. Sve to mi se dogodilo, ali umjesto da potonem u blato, ja sam zgrabila grančicu spasa", rekla je ona.

Na pitanje za kakvu se „grančicu spasa“ uhvatila, Cice je odgovorila da je riječ o čovjeku, snažnom čovjeku od koga jz učila.

"Razgovor i prodiranje u svoju i intimu drugog bića umanjuje naše strahove i slabosti. Upoznajem izuzetnu, snažnu ženu, koja od rođenja bije svoje bitke za opstanak i, za divno čudo, uvijek isplivava i oslobađa se tega koji vuče na dno. Razgovori dvije žene su, u stvari, duhovni rast i vertikala, koja znači biti čovjek", dodala je Cice.

Prema njenim riječima, u svijetu gdje se dijelimo na hiljadu vrsta ljudi zbog površnih predrasuda koje nikako da iščupamo iz sebe, hendikepirani su marginalizovani i tretiraju se kao poluljudi.

"Ova knjiga se protivi takvim plićacima i greškama. Moja junakinja pored koje rastem je žena bez vida, ali je prava gromada svojom snagom, umnošću, obrazovanjem i plemenitošću. Od nje se može samo naučiti kako ne pristajati na ponižavajući status necjelovite osobe, ne pristajati na patuljastu vrijednost, na grešku prirode. Naprotiv, ona je toliko dominantna u svom okruženju, da izaziva zavist i divljenje", navela je Cice.

Svoju knjigu u kojoj pokazuje kako se može ići „stazom iznad blata“, stazom kojom se rjeđe ide, Cice završava citatom na kraju knjige.

„Nisam išla u lov na vještice. Išla sam u lov na sunce i južni vjetar. Ima ga, našla sam. Ne mnogo, ali ima. Nikad svi nismo imali istu nosivost. Ima divovskog rasta, i rasta bube, ima i onog između. Hrabar je onaj koji ima snage da se obračuna prvo sam sa sobom znajući da je čovjek, a to obavezuje. Kako ću, ako ne zavirim u sebe i ne počupam sav korov, bacim uvelo cvijeće i suho lišće, propale snove i nerješive zadatke? Ispod tog smeća leži grumen zlata, možda grumenčić, svejedno, ali je zlato. Ono je sin sunca i ima zadatak da sija iz tebe. Našla sam te iskrice u tami, iskre, iskretine. Ozvjezdano nebo je i ako nađeš tri zvjezdice, mrak nije pobjednik. Pitaju šta ono bijehu DOBROTA, LJUBAV, EMOCIJA? Ramena se sliježu, oči skreću u stranu, kao da je sramota. Prevaziđeno plastikom i robotima. Kloniranim predmetima i bićima. Surogatima sjaja. Šta me briga što sam demode. Sviđa mi se da budem demode. Da nosim pred sobom kao transparent ovo srce svoje, koje nisam dobila samo da životarim. Osjećam u sebi miris ljekovitog bilja, ono treba uvijek nekome“.

Nakon svega rečenog i naslućenog, možemo samo poželjeti da pročitamo ovu knjigu Olgice Cice.