Petar II Petrović Njegoš (1/13. novembar 1813 — 19/31. oktobar 1851) bio je jedan od najvećih srpskih pjesnika, vladar Crne Gore i vladika. Rodio se na Njegušima, kao drugi sin Toma Markova Petrovića, najmlađeg brata vladike Petra I, i Ivane Proroković. Na krštenju je dobio ime Radivoje pod kojim je u narodu bio poznat i docnije kao vladika Rade.
„Njegoš je u Crnoj Gori i u Srpstvu bio i ostao Prometej. Vatra bi trebala da plamti i svetli na Lovćenu. Oteo je od bogova vatru, i sve vatreno, taj čaroviti, ljupki, snažni, genijalni Rade Tomov. Bogovi su mu se svetili kako se samo ljubomora sveti. Teško je živeo, teško radio i učio, teško bolovao i umro, Njegoš. Ali je, sav vatren, iskrama mislio i pisao, iskrama govorio. Vatrom spajao materijalno i duhovno, objektivno i subjektivno. Na Lovćenu ima da bukne i da bukti zublja: vatra je simbol bogova i velikih ljudi. Jedni od drugih, zato, kradu vatru neprekidno: ljudi od prirode, priroda iz istorije čovečanstva, koje u vatri stvaranja menja prirodu, a ono samo u vatri živi i izgara. Sve što jesmo i imamo, vatra je. Vrelina vatre drži život. Eros je vatra, heroizam je vatra, rad je vatra, milovanje je vatra, poljubac je vatra, poezija je vatra – Njegoš na Lovćenu neka bude što je i bio, vatra. Neka svake noći od zalaska do izlaska sunca, u društvu sa zvezdama, plamti na Lovćenu žarulja, zublja, Njegoševa zublja“, pisala je u svojoj knjizi „Njegošu, knjiga duboke odanosti“ slavna srpska književnica Isidora Sekulić.
Mnogi su prepričavali Njegoševe posljednje sate. Neki su ostavili i vrijedne zabilješke o tome. Pop Vuk Popović iz Risna, desetak dana nakon Njegoševe smrti, pismom obavještava Vuka Karadžića o smrti crnogorskog vladike i kaže: “Umrije nam vrli i divni Vladika crnogorski baš na ustavke Lučina dnevi u deset sati izjutra!”
Popović je zapisao i posljednje Njegoševe riječi: “Bože i sveta trojice pomozi mi! Bože i Sveta Gospođo, predajem ti na amanet sirotnu Crnu Goru! Sveti arhanđele Mihaile, primi moju grješnu dušu!”.
Smrću Petra Drugog je završen period vladikata.
Njegoševa kapela
Svoju posljednju zimu Njegoš je proveo u Napulju, Italiji, gdje početkom proljeća slučajno sreće Ljubomira Nenadovića. Zajedno su proveli sljedeća tri mjeseca, a sve vrijeme zajedničkog boravka u Italiji, Nenadović je marljivo bilježio svoje razgovore sa Njegošem i Njegoševe razgovore sa drugima. Tako su nastala “Pisma iz Italije” ili kako ih je Nenadović najprije nazvao “Vladika crnogorski u Italiji”.
“Poznanstvo s vladikom i njegovi razgovori ostaće mi kao najljepši spomen celoga života”, rekao je Nenadović nakon Njegoševog odlaska iz Italije.
“Svi važniji ljudi pohodili su ga i ne mogu dovoljno da ga se nahvale”. Pa i Englezi, a oni “rijetko laskaju”. Na zabavama je uvijek bio okružen najljepšim damama koje su ga molile da im priča o Crnoj Gori i ratovanju Crnogoraca. Nenadović kaže: “Ja, koji ga svaki dan slušam, divio sam se njegovom govoru, njegovim pričama i jezgrovitim dosetkama. Kud je god koračao, svuda su ga pratila najveća gospoda i gospođe”. Sa putovanja po Italiji Njegoš je donio samo lovorovu grančicu sa Vergilijeva groba i končić iz pojasa Torkvata Tasa.
Godine 1851, Petar II se vraća u Crnu Goru bez nade da će biti izliječen. Kada je, primičući se Kotoru, sa palube broda ugledao vrh Lovćena, podigao je kapu i rekao: “Nećemo se više nigda rastaviti!” U Biljardi je umro, jedanaest dana prije svog 38-og rođendana, 19/31. oktobra 1851. godine. To je bio isti dan u koji je prije 21. godinu postao svetovni i duhovni gospodar Crne Gore.
Šta Vi mislite o ovome?