jovan-ducic-pokloni-trebinju.jpg

Na današnji dan 1871. godine rođen je u Trebinju srpski diplomata i pisac Jovan Dučić, čija je lirika udarila pečat srpskoj poeziji u prvoj polovini 20. vijeka.

Već prvom pjesničkom zbirkom "Pjesme", izdatom 1901. u Mostaru, predstavio se kao specifičan liričar i vanredna pojava u srpskoj književnosti. Pisao je i prozu "Jutra sa Leotara", putopise "Gradovi i himere", "Pismo iz Ženeve", "Pismo s Alpa", "Pismo iz Španije", eseje "Blago cara Radovana", "Moji saputnici", "Staza pored puta", studije "Grof Sava Vladislavić", političku publicistiku "Verujem u Boga i u srpstvo".

Kada se porodica preselila u Mostar, upisuje trgovačku školu. Učiteljsku školu pohađa u Sarajevu 1890—1891. godine i Somboru gdje maturira 1893.

Učiteljevao je kratko vrijeme po raznim mjestima, između ostalog u Bijeljini, odakle su ga austrougarske vlasti protjerale zbog patriotskih pjesama "Otadžbina" i "Oj Bosno". Odmah nakon progonstva pjesnik nije mogao naći učiteljsku službu gotovo nigdje, pa se zapošljava u manastirskoj školi u Žitomisliću kod Mostara.

Diplomirao je prava u Parizu i od 1912. do 1941. bio je diplomatski činovnik Kraljevine Srbije i Jugoslavije, na kraju i ambasador u nekolicini evropskih prijestonica. Bio je član Srpske kraljevske akademije.

Umro je u SAD 1943. duboko rezigniran stradanjima srpskog naroda tokom rata, posebno na teritoriji Nezavisne Države Hrvatske /NDH/.

Dugo nakon Drugog svjetskog rata pojedini segmenti njegovog djela bili su zanemarivani zbog činjenice da je Dučić smatran simpatizerom pokreta generala Draže Mihailovića.

Njegovi zemni ostaci počivali su šest decenija SAD, nakon čega su preneseni u otadžbinu i položeni u kriptu manastira Nova Gračanica iznad njegovog rodnog Trebinja.