Đakon čiji su stihovi rasplakali Srbe: Amfilohije mi je na Kosovu mantijom brisao suze /video/

Pjesma „Vladiko i đede“ nastala je, prema riječima Popadića, prije nešto više od dvije godine kao zahvalna pjesma mitropolitu Amfilohiju.

„Oprosti mi, vladiko, đedom ću te zvati. S Kosova ti pišem, tu želim ostati. I odmah ću rado da kažem, prije svega, znam, Kosovo voliš od zemlje do neba….“, glase prvi stihovi, koje je okupljenima ispred Hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici u nedjelju pročitao umirovljeni vladika Atanasije Jevtić.

Popadić u razgovoru za Sputnjik kaže da je od prve do posljednje strofe opisao istinit događaj od 16.juna 1999. kada je poslije Kumanovskog sporazuma vojska i policija SR Jugoslavije morala da napusti Kosovo i Metohiju, a srpski narod je ostao sam, kako ističe, jedino sa majkom crkvom.

Amfilohije je stizao svuda gdje je teško

„Kad je srpski narod morao da napušta svoja ognjišta moj stariji brat i sestra i ja smo morali da odemo iz rodne Prištine u centralnu Srbiju. A onda kao anđeo s neba koji je uvijek stizao gdje god je bilo teško u portu crkve sv. Nikole u Prištini gdje je služio moj otac, pojavio se mitropolit. Vidjevši nas uplakane, okružene Albancima koji su likovali zbog našeg odlaska, mantijom mi je brisao suze i govorio da ne treba da plačemo i da ćemo se vratiti“, pripovijeda Popadić koji danas služi kao đakon u crkvi u Novom Pazaru.

Prisustvo mitropolita Amfilohija Srbima sa Kosmeta davalo je toliku snagu, dodaje đakon, da su imali utisak da ih brani najveća svjetska sila jer su znali da je sa njim Bog, a mitropolit je stigao da ode i u Đakovicu, i u Pećku patrijaršiju, Prištinu…

Otkriva i da je tokom litija za odbranu svetinja u Crnoj Gori napisao još jednu pjesmu koju je posvetio mitropolitu Amfilohiju i episkopu Joanikiju.

Otac Popadića, Miroslav, sveštenik u crkvi svetog Nikole u Prištini ostao je, inače, u njoj i poslije odlaska jugoslovenske vojske, kako kaže novinar iz Gračanice Živojin Rakočević, upravo zahvaljujući mitropolitu Amfilohiju ali i svojoj vkeri. Međutim, kada je crkva zapaljena, otac Miroslav je u podrumu čekao da i sam tu izgori dok nisu došli vojnici Kfora i spasli ga.

Sahranjivao mrtve po Kosmetu

Rakočević ukazuje i na druga svjedočanstva hrabrosti mitropolita Amfilohija tokom tragičnih godina na Kosmetu gdje je dolazio i sahranjivao srpske žrtve.

„Gdje god je čuo za nesrećnike koji su nedjeljama ostajali ubijeni po svojim kućama i njivama nije se ustezao da dođe, opoje ih i sahrani. Detalji o hrabrosti mitropolita mogu se naći u njegovim dnevnicima 'Letopis novog kosovskog raspeća'. Recimo, priča iz Belog polja kod Peći kad su sahranjivali nekoliko ubijenih muškaraca. A mitropolit ne dade Maricu Mirić, odnese je u patrijaršiju. Marica je zverski mučena, silovana i zaklana pred majkom. Mitropolit je odlučio da je sahrani uz oltar Pećke patrijaršije. Kad su ga pitali mora li baš tu, rekao je - neka, ona je mučenica“, priča Rakočević.

Naš sagovornik ističe i da je mitropolit Amfilohije bio i među prvima koji su pomagali povratnike na Kosmet, pa su se tako prvi Srbi vratili u Osojane uz njegov blagoslov. Kao egzarh pećkog trona ostavio je trajan pečat i ta prisutnost na Kosmetu može se mjeriti samo sa onim što je za južnu srpsku pokrajinu uradio patrijarh Pavle, ocenjuje Rakočević.