tepic stojadinovic.jpg

Danas se navršava 29 godina od stradanja pripadnika JNA u kasarni u Bjelovaru, u Hrvatskoj, i herojskog podviga majora Milana Tepića, koji je sebe digao u vazduh, zajedno sa skladištem municije, kako bi spriječio da ono padne u hrvatske ruke.

Dok je trajala borba za kasarnu na Vojnoviću, major JNA Milan Tepić, komandant skladišta borbenih sredstava "Barutana" u selu Bedenik, nedaleko od Bjelovara, spriječio je da skladište padne u ruke Zboru narodne gade (zenge) žrtvujući sebe. Magacin je digao u vazduh sa 170 tona eksplozivnih sredstava.

Tom prilikom su stradali i on i devetnaestogodišnji vojnik Stojadin Mirković, koji, uprkos Tepićevoj naredbi, nije htio da se preda.

Mirković je iz oklopnog vozila bez predaha branio magacin. Život je izgubio tek pošto su Hrvati njegov BVP pogodili "zoljom". Hrvati su poslije predaje kasarne, strijeljali komadira straže sa Bedemika, starijeg vodnika Ranka Stevanovića.

Naoružanje i municija u skladištu u Bedeniku kod Bjelovara bilo bi okrenuto ka srpskom narodu da 29. septembra 1991. za brigu o njemu, gotovo slučajno, nije bio zadužen major Milan Tepić. Ovaj magacin nije bio njegovo radno mjesto, već su se oficiri iz Komande smjenjivali u njemu na svakih desetak dana.

- Lezite u rovove oko magacina i ne izlazite. To je naređenje! Ja znam šta ću da uradim - rekao je Tepić pred desetak golobradih vojnika, koliko ih je branilo magacin. Hrvati su s više strana uveliko nadirali u krug skladišta. Bilo je samo pitanje minuta kada će pasti i branioci i oružje koje su čuvali.

Prema nekim izvorima, na to ih je upozorio riječima: „Vojsko, slušajte me dobro! Ne znam koliko ćemo moći ovako još da izdržimo, ustaše će tek žestoko navaliti i nastojati da nas zaskoče. Zato su pažljivi sa vatrom i izbjegavaju da udare po skladištu, i ovo što mi imamo ovdje je za njih više nego dragocjeno. Kad dođe trenutak, kad se više ne bude moglo izdržati i kad dođe muka do oka, tražiću da se udaljite na pristojnu udaljenost od glavnog objekta. Da ne zamjerate mi ako sam negdje prema nekom pogriješio, ali hoću dvije stvari da uradim uz vašu pomoć. Da ustašama ne dam Bedenik, i da vi ostanete živi. Neka neko od vas sačuva moj ratni dnevnik. Jednom ljudi daju riječ, ona ostaje ili se pogazi. Ja sam dao riječ da ću da branim ovu zemlju, ako joj bude teško", napisao je, između ostalog, u posljednjem pismu major Tepić.

Vojnici su poslušali svog komandanta. Zauzeli su mjesta u šupljinama bedema kojima je magacin bio opasan. Za to vrijeme, major je zakoračio u minirano skladište i prišao akumulatoru. Trenutak kasnije sve je nestalo u dimu eksplozije.

U magacinu je bilo mnogo ubojnih sredstava, oko 170 tona protivtenkovske municije i mina. Sve je bilo smješteno u pet-šest hangara. Tepić je u vazduh digao jedan od njih. Da su svi otišli u vazduh, nestalo bi pola Bjelovara.

Tako je Milan Tepić ušao u istoriju na sličan način kao i resavski vojvoda Stevan Sinđelić i njegovo herojstvo u kasnijim narodnim prepjevima nikako nije moglo da izbjegne takvo poređenje.

Predsjedništvo SFRJ je krajem 1991. godine proglasilo majora Milana Tepića narodnim herojem, posljednjim i jedinim u proteklom ratu. Ordenom za zasluge u oblasti odbrane i bezbjednosti prvog stepena odlikovan je posthumno vojnik Stojadin Mirković.

Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve posthumno je odlikovao Mirkovića ordenon Svetog Save trećeg stepena "za vrlinski život, požrtvovanost i posvjedočenu ljubav prema Bogu i bližnjem svom".

Njegovo ime danas nose ulice i kasarne u gradovima širom Srbije i Republike Srpske, a u njegovu čast Vojska Republike Srpske je ustanovila poseban Orden za zasluge u ratu.

Za zločine nad pripadnicima JNA, u to vreme jedine legitimne i regularne vojske u državi SFRJ, u čijem je sastavu u to vrijeme formalno pravno bila i Hrvatska, još niko nije osuđen.