Rad učenice trećeg razreda Gimnazije "Jovan Dučić" Helene Brajić pod nazivom "Život u kamenu" osvojio je prvo mjesto na projektu Evropske unije "Uhvati trenutak".
Na dvodnevnoj radionici koja je održana u gradu na Neretvi učesnici su imali zadatak da predstave ljepote svoga grada u bilo kom aspektu turizma, nešto što je reprezentativno sa ciljem da se u tokom pandemije virusa korona što više pomogne turističkoj privredi.
Učestvovalo je oko 30 takmičara iz Ključa, Stoca, Počitelja, Jajca, Trebinja.
Helena Brajić je izrazila zadovoljstvo što je imala priliku da bude dio ovog projekta na kome je vladala drugarska i prijateljska atmosfera.
Napisani rad su pratile i fotografije.
"Sa nama su na dvodnevnoj radionici bili Jasmin Agović i Lejla Čamo. U ta dva dana predstavili su nam ljepote fotografije, pokazali neke osnove, donijeli neku finu atmosferu i saradnju. Svi članovi projekta su ljudi koji su nam dozvolili da se u ovom aspektu umjetničkog stvaranja izrazimo na sopstveni način, zapažamo i bilježimo nama privlačne momente. Srce mi je puno jer znam da sam na neki način opravdala trud i očekivanja tih fantastičnih ljudi, kao i svi drugi sa posebošću svojih priča. Stekli smo nova poznanstva, dijelili dobru energiju, usmjerili svoje buduće planove, usvojili nova znanja, što je na kraju, ipak, najveća nagrada", istakla je Brajićeva.
Ovo je jedan od mnogobrojnih projekata EU sa ciljem afirmacije i slobodnog ispoljavanja talenta i stvaralaštva mladih ljudi.
Život u kamenu
Dok me lelujava barka po površini naše ponizne i pitome saputnice Trebišnjice njiše njenim rukavcima, olovka piše srcem. Piše tebi, neznanče, odakle god da stižeš, ma gdje da odlaziš. Dučićevo milo Trebinje široko, objeručke obuhvatiće sve tvoje nemire, lutanja i krajnosti i satkati smiraj u sjeni 16 veličanstveno nadvijenih stoljetnih krošnji platana. Svojim šumom svjedoče o vremenu koje neumitno teče, tri vjere i tri kulture koje harmonično traju uprkos barijerama razdora, svake vrste.
U gradu vina, kulture i sunca dočekaće te mjesta susreta i rastanaka, kameni mostovi koji stotinama godina prkosno odolijevaju zubu vremenskih neprilika i stameno stoje poput bijelih golubova. Sazdaše ih znojave mišice hercegovačkih gorštaka. Zastaćeš, sasvim sam sigurna, i osmotriti skladnost u svakoj pukotini zidina iz kojih izbija modri smokvin list, rađa se i svoje korijene pušta novi život. Blistava zora, nasuprot
svakom pokliču nemirne gradske vreve, ispunjavaće zanosnim mirisom jorgovana svaku poru kože, dok pogledom miluješ mozaik gradskog korzoa satkan od plodova koji izbijaju iz ove naše zemlje.
Zastani da osjetiš radost živovanja na zdravim i krepkim licima, gdje se kao u ogledalu može očitati prostodušnost i iskrenost, bez trunke licemjerja i podmuklosti. Prozboriće kako je svaki proizvod izašao upravo iz njihovih ruku, a ti se, molim te, nemoj ustručavati da čašicu razgovora zaliješ čašicom medovače. Krupni grozdovi svake sorte i smežurani plod smokve, nezaobilazne blagodati podno Leotara, odmotavaće klupko priče o tajni Kleopatrine ljepote, tradiciji i urbanosti potomaka i još ponečem. Vodiće te priče i preko onih čuvenih porodičnih domova pred čijim ćeš zadignutim žaluzinama na bakarno sjajnoj balkonskoj ogradi ugledati neumorno podizane petunije, ruže, čuvarkuće…
Kamen, priznajem kako to hladno odjekuje, kao naši kameni bregovi, vrleti, brda i planine kada iznad njihovih vrhova po safirno plavom nebu klikću orlovi koji traže svoj plijen. Ipak, dok usijano nebesko kolo prži i ono malo rastinja, jedino kameni blokovi u nedogled razbacani po surovom krajoliku odolijevaju tom ljetnom ognju i zimskoj buri. Jadni čovjek morao je da se dosjeti kako će od tog hladnog kamenja napraviti svoj topli dom, gdje će mu se rađati i odgajati djeca. U zidove svojih kuća uzida kredence, krevete i stolove. Nasu i poravna puteve i opasa grad zidinama. Poneki radoznali turista uspije izbiti ispod svodova njihovih lučnih prolaza da u odrazu na kameri svog telefona nekad poslije
dozove te prozračne prizore.
Osvrni se na zapuštene i okrnjene balkone i prepoznaćeš pripovjedanje tragova svevremenosti. Odatle će ti pogled u pravcu iz kog se rađa sunce dugo sezati put nepreglednih zelenih poljana, put kamena tradicije, kamena oslonca, života i prkosa. Iz ove male oaze na kraju velikog svijeta hladni kamen pretvaran je u topla ljudska srca, koja će poručivati svim svjetskim bogatašima, koji su svoje hladno kamenje kao i srca koristili samo za ukrasni nakit, da nije važno koliko imaš, već sa koliko si zadovoljan. Nigdje te kao ovdje treperava riječna površina i plavetnilo nebeskog svoda neće ogrnuti svom svojom silinom i pokazati da bršljan i smokva svoj put nalaze uprkos svakoj očiglednosti.
Šta Vi mislite o ovome?