Za Trebinje kažu da je grad sunca i kamena, prijatne klime, kvalitetnog vina i dobrih i ljubaznih stanovnika! Da je prva pomisao na njega onih 16 zasađenih platana u centru grada koji su naširoko poznati svijetu... Vjerovatno i jeste tako ako gledamo turiste i "običan svijet", ali nema sumnje da je za sve ljubitelje fudbala upravo Leotar sinonim za "varoš" koja leži na obalama rijeke Trebišnjice!
Leotar - koji će uskoro napuniti 100 godina! Leotar - koji je i za vrijeme bivše Jugoslavije bio stabilan drugoligaš, ali i Leotar koji će zlatnim slovima ostati upisan u anale Bosne i Hercegovine kao prvi šampion zajedničke Premijer lige.
Upravo na današnji dan, prije 17 godina, tim koji je sa klupe predvodio Mile Jovin okitio se prvom titulom prvaka BiH! Možda i u najzanimljivijem šampionatu otkako u njemu zajedno učestvuju srpski, muslimanski i hrvatski timovi s obzirom na to da se titula rješavala u posljednjem kolu poslije (ne)očekivanog preokreta na tabeli tri kola prije kraja.
Ta sezona 2002/03 definitivno može da se opiše kao najljepša fudbalska bajka. Prije svega zbog srećnog završetka za jedan tim koji je od cilja da ostane u ligi - stigao do pehara, kao i da će se ovaj uspjeh prenositi s pokoljenja na pokoljenje. Ali, za razliku od bajke koja je najčešće izmišljena priča bez podataka o vremenu i mjestu zbivanja, ova Leotarova "fudbalska bajka" je jasno i precizno definisana u svakom pogledu. I red je da se ispriča...
I to od strane ljudi koji su i te kako učestvovali u njenom stvaranju, a za Telegraf su ovom prilikom govorili Mile Jovin - tadašnji trener, kao i Nenad Purke Stojanović i Pavle Delibašić - napadači Leotara iz tog perioda.
Njena radnja počinje u ljeto 2002. godine, kada je Leotar kao šampion Republike Srpske obezbijedio učešće u pomenutoj prvoj zajedničkoj sezoni fudbalske Bosne i Hercegovine. Te godine je osvijena dupla kruna i možemo slobodno da kažemo da je na temeljima tog tima nastao ovaj koji je pokorio i BiH.
Dupla kruna RS kao uvod u šampionsku sezonu, razgovor sa čelnicima Zvezde i značajan potez Pavla Delibašića kada je u pitanju trener
- Leotar do te sezone 2001/02 u Republici Srpskoj nije bio plasiran bolje od nekog četvrtog ili petog mjesta. Miodrag Profa Radanović je uzeo tim i tada je doveo Musovića, Hajdera, Santrača i mene. Dakle, nas četvorica iz Srbije. Leotar je tada prvi put u istoriji uzeo trofej. Tačnije dva, jer smo osvojili i šampionat i Kup Republike Srpske. Stvarno smo igrali najbolji fudbal. Ta godina je bila, do tada, najuspješnija godina u istoriji Leotara. Jeste Leotar igrao i Drugu ligu Jugoslavije, ali nikada nije imao trofej - počeo je priču za Telegraf Pavle Delibašić, koji je te sezone u Republici Srpskoj dao preko 20 golova:
- Čelnici Leotara su, poslije osvajanja ta dva trofeja došli u Beograd, razgovarali sa upravom Zvezde koja im je ustupila Slavoljuba Đorđevića i Purketa Stojanovića. Na moje insistiranje je doveden Dušan Kerkez koji je kasnije napravio odličnu karijeru i igrao za reprezentaciju Bosne. Na tadašnju ekipu koja je bila prvak RS stiglo je nekoliko dobrih pojačanja. Vratio se i Siniša Mulina, jedan odličan igrač koji iza sebe ima zavidnu karijeru.
Tadašnjeg trenera Miodraga Profu Radanovića zamijenio je nekadašnji fudbaler Crvene zvezde Mile Jovin kom je to bio prvi samostalan posao.
- U Zvezdi sam dugo radio u mlađim kategorijama, bio sam i pomoćnik Vladimiru Petroviću Pižonu u prvom timu jednu sezonu, tako da sam imao nekog iskustva i prakse. Došli su iz Leotara u Beograd, Aco Lečić predsjednik i Đoko Vučinić, sjeli smo i za pet minuta smo se dogovorili. I to na inicijativu Pavla Delibašića. Pitao sam ih šta očekuju, to je bila prva sezona zajedničke lige. Rekli su mi da je cilj da prvu godinu ostanemo u ligi. Negdje na polusezoni smo bili gore u vrhu sa Željom, dva ili tri boda je bila razlika. E, tu su onda malo porasle ambicije i onda je bilo "ajde, da budemo u prvih šest." I onda guraj, guraj, guraj, da bi posljednje kolo odlučilo o titulu - prisjeća se Mile Jovin tog ljeta u razgovoru za Telegraf:
Pogledajte ovu objavu u aplikaciji Instagram
- Ja sam u hodu stvarao tim. Božović je dugo bio golman, doveo sam i Golubovića iz Zemuna. I on je branio. Zatim malog Popovića iz Zvezde, Milenkovića koji je igrao i u Njemačkoj, Slavoljub Đorđević i Nenad "Purke" Stojanović su takođe došli iz Zvezde i poslije su vraćeni na Marakanu. Igrali su odlično i kasnije su napravili karijere u inostranstvu.
- Imao sam Mulinu koji je igrao i u Partizanu. On je na terenu bio "trener". Ja sam mu dao i kapitensku traku kada je došao, iako je Željko Radović prethodno bio kapiten. Mulina je stvarno vukao ekipu i za sve na terenu odgovarao. Imao je tada 30 i kusur godina, ali je ginuo na treningu. Imao sam povjerenje u njega, igrači su ga slušali i poštovali. Krunić je igrao strašno, takođe. Čorlija, Šaraba, Vukićević, Pajo Janković, mali Aleksandar Jovanović, Stupić... Sve se uklopilo, dobro smo radili. I uprava je tada stala iza nas.
Dolazak Purketa Stojanovića, Zvezdinog djeteta koji je prethodno igrao u Jedinstvu iz Uba, ispostavilo se kao pun pogodak. Iako nije igrao skoro cijelo proljeće, Stojanoviću je, na kraju, izmakla titula najboljeg strijelca za samo jedan gol. Na 23 meča je dao 22 gola, dok je Emir Obuća iz Sarajeva imao 23 na svom kontu.
- Cilj je bio da pomognem, da Leotar te prve sezone ne ispadne iz lige. Na kraju se ispostavilo da nas nisu ozbiljno shvatali. Iskreno, nismo ni mi očekivali. Titulu i Evropu niko nije ni spominjao kada sam dolazio. Bilo je bitno samo da na kraju ne završimo među ekipama koje ispadaju. Da kod kuće uzimamo bodove, a na strani šta se uzme - uzme se! Napravili smo dobru i iskusnu ekipu sa Mulinom i domaćim igračima Vukićevićem, Krunićem, Kerkez je došao takođe. Bio je tu Ninoslav Milenković, inače moj sadašnji vjenčani kum. Lijepo se to sve uklopilo. Dobar trener, dobri uslovi, tako je sve krenulo - prisjeća se Stojanović svog dolaska u Hercegovinu.
Devet golova u 1. kolu, protivnik molio da ih ne "buše" više, publika vikala "Srbe na vrbe", pa poslije aplaudirala
Sezona je počela 4. avgusta, a Leotar je na otvaranju iste zabilježio najubjedljiviju pobjedu u istoriji - "tukao" je Bosnu u Visokom rezultatom 9:0. Zatim je u Trebinje stigao Čelik i meč je završen bez pobjednika - 0:0!
Pogledajte ovu objavu u aplikaciji Instagram
- Leotar je ušao u tu sezonu, a da ni sam nije bio svjestan svoje snage. Da se ostane u ligi, bude neka zlatna sredina i da se ne brukamo. Međutim, ta ekipa je u sebi nosila ogroman kvalitet. Prvo kolo su dobili 9:0 u Visokom. Drugo kolo je bilo 0:0 sa Čelikom i to je bilo dobro da se ekipa malo spusti na zemlju, da ne bude ono "mi ćemo sve lagano" - prisjeća se Delibašić koji je prvih šest mesjeci igrao za Banatski Dvor, da bi se tek na polusezoni vratio u Trebinje.
Prvi poraz je uslijedio tek u 7. kolu protiv Zrinjskog, da bi potom vezali 18 bodova iz šest mečeva. I to u ligi gdje je bod na strani bio misaona imenica. Pogotovo zbog činjenice da je rat relativno skoro završen i da je sve i dalje bilo sveže.
- Nije bilo prijatno tada na gostovanjima. Sjećam se da smo prvo kolo gostovali u Visokom protiv Bosne i tokom priprema ja odem tamo da ih gledam na prijateljskom meču. Sa mnom je krenuo moj pomoćnik Krcko Spaić. Legenda Leotara, odigrao najviše utakmica... I mi tamo u Visokom, ono kasaba, ne znaš šta te čeka. Popijemo kafu, odemo na stadion, nije mi bilo prijatno - prisjeća se Jovin za Telegraf:
- Krenula sezona, mi prvo kolo tamo. Autobusom ulazimo u grad, svi ljudi izašli, pjevaju "Srbe na vrbe". Psihoza. Frka. Tokom zagrijevanja sa tribina ti stiže sve najgore. Utakmica krene, a mi na poluvremenu vodimo sa 6:0. Rapsodija. Odemo mi u svlačionicu na poluvremenu i neko kuca na vrata. A tamo glavni i pomoćni trener Bosne. Zovu me i pitaju: "Molim vas, jel možete da ne dajete više golova? Da pustite da i mi damo jedno dva, otjeraće nas." Kažem ja njima da nije nikakav problem, vratim se u svlačionicu i kažem svojima: "Nagazi!"
- Izađemo na teren i damo još tri gola, ukupno 9:0 pobijedimo. Šta se dešava? Mi u autobus, krenuli kući kroz grad, onaj centar put ljudi u kafićima... Svi izašli i aplaudiraju, nema više psovki i povika. Ipak je to fudbal bio, na kraju.
I Purke Stojanović je do detalja opisao ta gostovanja u prvoj zajedničkoj ligi, a posebno je napomenuo pobjedu protiv Slobode u gostima u 13. kolu.
- Sjećam se utakmice u Tuzli. Čeka nas 7.000 navijača. Igrači klanjaju na terenu, hodža se čuje iz džamije, oni godinu i po dana bod, čini mi se, nisu izgubili tamo. Štoperi biju, sudija neće ništa da svira, a ja klinac došao samo da igram fudbal. Politika me nije ni zanimala. Krunić, Mulina i Milenković su igrali za BiH, što znači da među igračima nije bilo nikakvih problema. Družili smo se. Ja sam se sa Bešlijom družio poslije u Belgiji. I mi dobijemo u Tuzli tada. Poslije 20 minuta bilo 3:0 za nas. Mulina dao prvi, ja drugi i treći, Krunić kasnije četvrti. A publika u Tuzli ustala i aplaudira Leotaru, srpskom klubu - sjeća se Stojanović i nastavlja:
- Vidi, sva gostovanja su bila žestoka. Nije bitno da li si igrao u hrvatskom, muslimanskom ili srpskom dijelu Bosne. Ja sam batine, one fudbalske, svuda dobijao. Navijači za vrijeme utakmice jesu skandirali na nacionalnoj osnovi, ali među igračima nikada nije bilo čarki na tu temu.
- Odemo na gostovanje Glasincu, sve puca na terenu. Protiv Veleža na "Vrapčićima" ne možeš da igraš. Oni napaljeni. Pazi, i u Trebinju je bilo čvrsto i jako. Odeš u Zenicu protiv Čelika, nikad iz onog tunela da izađeš. Vrište, udaraju, napaljeni... Takvo je bilo vrijeme. I u Gacku nam je bilo teško, iako su dole kod nas. Odemo na gostovanje, prebiju nas od batina. Nisu bili u fazonu " ej, pusti ih, oni jure prvo mjesto." Ma kakvi.
- U Sarajevu je bilo zeznuto protiv Sarajeva, dok sam na Grbavici volio da igram. Navijači kulturni i fini. Vole i bodre svoj klub, ne diraju druge. Dva ili tri puta sam igrao na Grbavici i tu mi je stvarno atmosfera bila sjajna. Doduše, i njihovi štoperi su me fudbalski prebili. Željo je imao odličnu eklipu tada, Amar Osim je bio trener.
Pogledajte ovu objavu u aplikaciji Instagram
- Sarajevo je bilo napaljenije, tamo smo imali teška gostovanja. I kući kad su dolazili kod nas. Sjećam se da smo ih na početku prvenstva, šesto kolo, dobili sa 3:2, ja sam dao tri komada. Ali oni su igrali kao da su kod kuće. Mi 1:0, oni 1:1, mi 2:1, oni 2:2... jedva smo ih pobijedili sa 3:2. Nisu se prezali, nisu se plašili.
- Orašje, Posušje, Banovići, Jedinstvo Bihać... ma idi, bilo je teško na svakom gostovanju. Ipak su ljudi ratovali skoro i sigurno te neće dočekati sa aplauzom. Izađeš na teren, svi napaljeni. Nema tu da ti lagano primiš loptu. Jesam se ja nadavao golova, ali sam imao vrhunsku ekipu iza sebe. Mi smo imali sreću da smo u timu imali Vukićevića koji je bio visok 1.90. Lud, jak, nije se plašio ničega. Ode u Zenicu i prebije onog Brkića. Imao si Krunića kog trojica nisu mogli da obore. Mulina jak "kao bik". Kerkez isto. Pravi vezni igrač. Znači ti kad odeš na stranu gdje te biju, a ti imaš ekipu koja se ne plaši. Koja želi da igra fudbal. Imao si na svim mjestima igrače koji su mogli da riješe utakmicu.
- Nismo mi slučajno dobijali u Visokom, Tuzli, Posušju, pa Brotnjo... Sve smo na strani dobijali. Čak i na proljeće kada ja nisam igrao. Imao si Delibašića i Radovića... Mulina nije mnogo trčao, ali je bio majstor fudbala. Gurne loptu u rupu, namjesti prostor, kada je frka i kad te na 1:0 stiskaju, Mulina uzme loptu pa je zadrži. Pa legne, pa faul... i sve tako. Tačno smo se uklopili i mislim da više nikad neće tako nešto da se namjesti.
Pogledajte ovu objavu u aplikaciji Instagram
Na ovu priču o pobjedama na strani nadovezao se i trener Jovin.
- Mnogo bodova smo uzeli na malim utakmicama. Željo nije. Mi smo neriješeno igrali u derbiju u Trebinju, a u Sarajevu smo izgubili. I Amar Osim je poslije rekao: "Leotar je iskoristio svoje šanse na malim utakmicama i uzeo bodove." A Željo je tada igrao kvalifikacije za Evropu (treće kolo protiv Njukasla, zatim i protiv Malage u UEFA Ligi) i kiksao je na malim utakmicama, a poznato je da se prvenstvo upravo tu dobija - objašnjava Jovin gdje je njegov tim dobio prvenstvo.
Purketu Stojanoviću namjestili lekarske - nije igrao 15 utakmica, Delibašić molio Džajića da ga pusti "nazad" u Trebinje
I poslije poraza od Željezničara u 16. kolu (3:1), Leotar je vezao tri trijumfa i polusezonu je završio sa identičnim brojem bodova kao i Široko (53). Željo je imao bod manje, a Sarajevo i Orašje su "stali" na 49.
Pogledajte ovu objavu u aplikaciji Instagram
Upravo na polusezoni se javljaju prvi problemi za Leotar - Purke Stojanović ne može da igra! Imao je zdravstvenih problema koji su ga odvojili sa terena skoro cijelo proljeće, propustio je čak 15 utakmica.
- Sjećam se da sam se sa Obućom borio za prvo mjesto liste strijelaca i on je na kraju dao jedan više od mene. S tim što ja u drugom dijelu nisam igrao zbog navodne upale pluća i tuberkoloze. Da bi se pet-šest kola pred kraj ispostavilo da je to bilo samo nečija farsa. Ne znam da li mi je neko namjestio ljekarske preglede.
- Liječio sam se u Beogradu i nisam smio da igram taj drugi dio sezone. Igrao sam samo posljednje tri utakmice - Široki, Žepče i Ugljevik - gdje sam dao šest golova na ta tri meča - objašnjava Purke Stojanović.
Pogledajte ovu objavu u aplikaciji Instagram
Međutim, uprava Leotara je napravila dobar posao i na toj polusezoni je uspjela da vrati Pavla Delibašića, momka koji je bio najbolji strijelac u sezoni prije ove. Sezoni u kojoj je Leotar uzeo duplu krunu u Republici Srpskoj.
- Igrao sam ja dobro i u Banatskom Dvoru, ali to sada nije tema. Ja sam se tih godinu dana ranije odomaćio u Trebinju. Bilo mi je malo krivo što nisam i tu sezonu počeo. Vidim da ekipa igra dobro i drago mi je zbog toga, ali mi je istovremeno žao što nisam s njima. Kada se završila polusezona, ja sam na sve načine gledao da se vratim u Leotar. Kao da sam osjetio da će biti nešto istorijsko. I bilo bi mi krivo da ne učestvujem u tome.
- Banatski Dvor je na pauzi bio ubjedljivo prvi i mi smo ulazili u Superligu. Zamolio sam Dragana Džajića na polusezoni da razgovara sa Mirkom Vučurevićem i da me puste da idem u Trebinje. Purke se razbolio, Leotar je tražio napadača i odmah su mene kontaktirali. Ja sam jedva čekao i poslije razgovora sa Džajićem napravili su da opet idem dole u Trebinje. Ušao sam u formiranu ekipu, svaki meč smo gazili. Možda smo mi na kraju izgubili, ali smo uvijek dali gol ili dva - prisjeća se Delibašić:
- Kako je vrijeme odmicalo, ekipa je igrala sve bolje i bolje. Iz ove perspektive, poslije toliko godina, mogu slobodno da kažem da je taj tim imao jedan suvi kvalitet. Sve se namjestilo. Nije tu bilo nikakvog projekta za titulu, samo suvi kvalitet. Pazite, igrao je jedan Siniša Mulina. Pa Branislav Krunić, Purke Stojanović, Ninoslav Milenković, Kerkez... Zatim starosjedioci Vukićević, Janković, Radović, Vučinić, golman Božović, poslije i Golubović...
- Igrali smo najbolji fudbal, uvijek napadački, na gol više. Mile Jovin je bio takav trener da jednostavno nije mogao ni da kaže da malo posustanemo. On je jedan čovjek koji je znao da napravi fenomenalnu atmosferu. Svima nam je ostao u lijepom sećanju i vjerujem da nema igrača koji će išta ružno za njega reći.
Leotar je lijepo "gazio" u nastavku šampionata, iako u timu nisu imali najboljeg strijelca Purketa Stojanovića.
- Purke je mnogo značio toj ekipi i od početka je počeo da daje dosta golova. Bio je jedan od najboljih, ali ne mogu da ne pomenem i Mulinu, Milenkovića, Vukićevića, Vučinića, Radovića, Paju Jankovića... to su ljudi koji su davali nemjerljiv doprinos timu. I na terenu i van njega. Onda Kerkez i Krunić koji je za mene jedan od najboljih igrača Repubile Srpske svih vremena. Ispraćeni smo i od uprave kluba. Aco Lečić i Đoko Vučinić su tada značili i sa finansijske strane - jasan je Delibašić.
Derbi sa Željom, poraz od Širokog, Purketova tri prsta za haos i obećanje hrvatskog generala da neće uzeti pare i pustiti Sarajlije
Trebinjci su u 25. kolu doživjeli poraz od Sarajeva u gostima (2:0) i poslije toga su vezali osam pobjeda i samo jedan remi u Orašju (0:0). Dovoljno da imaju tri boda više od Želje na četiri kola pre kraja.
Pogledajte ovu objavu u aplikaciji Instagram
I to pred meč sa pomenutim rivalom u Trebinju, u derbiju šampionata. Tabela kaže: Leotar 78, Željezničar 75! Svima je bilo jasno da je ovo meč koji bi mogao da riješi prvaka, a kakva euforija je vladala potvrđuju i riječi Pavla Delibašića:
- Ta utakmica sa Željom je najveća utakmica koja se u Trebinju odigrala još iz vremena kada je Leotar igrao Drugu ligu. O toj utakmici se pričalo 20 dana, iako smo do nje imali još tri, četiri kola. Nekako smo znali da ćemo te utakmice do Želje dobijati, jer smo imali kvalitet. Sjećam se da je u gradu dan-dva pred meč bila neviđena euforija. Hoteli su bili puni, ljudi su dolazili iz svih krajeva države. Trebinje je na dan utakmice bilo prepuno. Stadion je dva sata pred utakmicu bio krcat. Neviđena euforija.
- Znali smo da je Željo dobar tim. Gubili smo sa 1:0, ja sam izjednačio sa penala, Mulina okrenuo na 2:1 i onda smo u finišu nesrećno primili gol za 2:2. Nismo mi imali neki imperativ, niko od igrača nije osjećao neki pritisak od strane uprave. Željo je imao ozbiljan tim i uvijek su imali taj pritisak. Mi što smo napravili do tada bilo je ravno senzaciji.
Leotar je zadržao tri boda više u odnosu na Želju, ali su Sarajlije poslije tih 2:2 u Trebinju imali bolji međusobni skor. Svima je bilo jasno da izabranici Mileta Jovina ne smiju da izgube u Širokom Brijegu. A jesu, iako su pred kraj poluvremena poveli sa 1:0.
- Mi smo tri kola pre kraja igrali sa Širokim u gostima, gdje smo izgubili sa 2:1. Pred kraj poluvremena povedemo sa 1:0, Purke Stojanović je dao gol. Ali je onda pokazao tri prsta ka tribini, tamo mu je djevojka valjda bila. E, onda je krenuo lom u nastavku. Stolice su letjele sa tribina, pjevale se one njihove pjesme... Ja sam Purketa odmah promijenio i ostavio ga u svlačionici, ko zna šta bi bilo u nastavku. Sudija je okrenuo situaciju i mi smo izgubili. Izmislio je neki penal. Tad sam na konferenciji rekao: "Čestitam Širokom na pobjedi, ali ovi bodovi nisu ni za Široki ni za Leotar, već za nekog trećeg." Naravno, aludirao sam na Želju - rekao je Mile Jovin i dodao:
- A predsjednik Širokog je tada bio general Mijo Jelić, ja sam s njim bio super prijatelj i išao sam kod njega u Široki. Baš me je nešto gotivio. Čak i poslije te utakmice sa nama i velike frke. Tada mi je dao riječ da neće pustiti Želju i da će se boriti. Donosili su mu i pare, ali on nije htio ni da čuje da pusti.
Željo je neočekivano bio "najbliži crti", a do trke su ostala još dva kola. Situacija na tabeli je bila jasna, oba tima su imala po 79 bodova, s tim što Sarajlije imaju pomenuti bolji skor.
Ludilo u posljednjem kolu, 10 minuta kao godina! Leotar je pobijedio, ali svi igrači sjede na terenu i čekaju vijesti iz Širokog Brijega gdje je bio prekid
Leotar je kolo prije kraja dobio Žepče sa 5:0, dok je Željo slavio protiv Veleža. Sa 82 osvojena boda oba tima idu na gostovanja - Leotar u Ugljevik protiv Rudara, a Željo u Široki Brijeg. Činilo se da je Željezničar prigrlio trofej, ali...
- Tu je bilo svega i svačega, pričalo se da će Široki da pusti Želju. Međutim, Široki je tu stvarno pošteno odigrao. Koliko se sjećam, trener im je bio Ivo Ištuk i rekao je da će da igraju pošteno. Jer je i protiv nas prije dva kola isto tako bilo. Dobili su nas 2:1, iako je takođe bilo priče da se Leotar pusti. U posljednja tri gola dobili su i Leotar i Želju. Bez obzira na to što im nije ništa trebalo, jer su oni Evropu već osigurali. U ono vrijeme, to je bilo za čuđenje. Da se igra posljednje kolo, a da niko nikog ne pušta - prisjeća se tog perioda Purke Stojanović koji se u finišu vratio u tim, a zatim slijedi osvrt na to posljednje kolo:
- Došli smo dan ranije u karantin, nama je bio cilj da mi odradimo naš posao. Jeste Ugljevik bio srpski klub, ali nije bilo nimalo lako. Momci su igrali pošteno do posljednjeg minuta. Bilo je teško, pogotovo što istovremeno slušaš na zvučniku da li je u Širokom Brijegu možda pao gol. Da li je 1:0 ili 0:1. Mi smo u Ugljeviku poveli sa 1:0, Šaraba je dao gol. Primili smo ga na početku drugog odmah, potom smo napadali i napadali sve do nekog 70. minuta otprilike. Bio je penal nad Delibašićem.
- Bilo je dosta navijača. Meni je došla rodbina iz Beograda, ostalim momcima takođe. Bili su tu i prijatelji. Poveli smo sa 2:1, dao sam gol iz penala, i tako je ostalo do kraja. Međutim, zbog nereda u Širokom Brijegu utakmica je tamo produžena 10 minuta. Svi završili, samo se tamo još igra jer je bio taj prekid. Navijači su bacali i stolice na teren.
- Mi smo, s druge strane, sedjeli na terenu i čekali kraj tamo. Bukvalno 10 minuta sjedimo i čekamo. I onda su samo javili da je Široki poveo sa 1:0, da je meč završen. Našoj sreći nije bilo kraja. Krenulo je slavlje, put do Trebinja je trajao, i trajao, i trajao... Cijeli grad nas je dočekao. Nezaboravno je bilo. Sjećam se svega kao da je juče bilo, a ne kao da je prošlo 17 godina. Zapamtio sam svaki detalj, cijelo prvenstvo.
Kao i Stojanović, tako se i Delibašić sjeća svakog detalja iz te sezone. Pogotovo tog posljednjeg kola.
- Mi smo bili mnogo kvalitetniji od Rudara i očekivalo se da ćemo da ih dobijemo. Više se sa strane slušalo šta se dešava u Širokom. Igramo utakmicu i svaka tri ili četiri minuta prilazimo klupi i pitamo šta se tamo dešava. Tamo je bio i prekid kasnije, a mi smo više bili tamo nego što smo igrali protiv Rudara.
- Sjećam se da smo ostali na terenu, sjeli i čekali kraj u Širokom. Kada su javili da je Široki pobijedio sa 1:0 krenulo je nevjerovatno slavlje. Od Ugljevika do Trebinja, čini mi se, putovali smo dan i po. To se stajalo na svakih pola sata, onda se blokira put i pjeva. Navijači su nas pratili. I danas se naježim kada se sjetim toga. A u Trebinju nas je cijeli grad dočekao - prisjeća se Delibašić iz kog emocije naviru tokom razgovora.
Emocije nije skrivao ni Purke Stojanović koji je jasno dao do znanja da to nije bila u pitanju "samo titula". Da su tu sklopljena prijateljstva za cijeli život.
- Drago mi je što sam bio dio toga, te priče. I dan-danas smo svi mi igrači ostali u kontaktu. Imamo zajedničku "whatsapp" grupu. Delibašić, Vukićević, Milenković, Kerkez, Čorlija, golman Božović... bukvalno svi. Ostali smo u dobrim odnosima. Svake godine idem u Trebinje. Kad god me pitaju, a igrao sam i u Belgiji i Rusiji i davao intervjue po emisijama, uvijek kažem da mi je najljepših godinu dana karijere u Trebinju. Naravno, ne računajući Zvezdu. Zvezda je moj klub koji je u srcu, cijeli život sam zvezdaš, i sin mi sada igra tamo.
- Ljudi su fenomenalni, grad je prelijep, atmosfera je bila super... Nije bilo neke slabe karike. Kog god igrača da spomeneš. Niko nije bio zavidan. Da li igram ja, ili Željko Radović ili Pajo Janković... Nije bilo nikakvog razdora kao što imaš u mnogim klubovima. Zato što smo mi sad iz Beograda i došli smo tamo da igramo, a oni ne igraju. Za tih godinu dana ne znam da li je bila ijedna čarka. Ne da se neko pobio, kao što imaš slučaj u velikim evropskim klubovima, nego na treningu se nismo pokačili.
Pogledajte ovu objavu u aplikaciji Instagram
- A sjećam se da je Čorlija mene "tukao kao konja" na treningu. Trening ili utakmica, kod njega nije bilo razlike. Vukićević, Đorđević... svi su me tukli, zbijali su šale poslije. Ali nikada se neko nije zakačio, nije bilo ljutnje. Sa trenerom Miletom Jovinom smo bili kao drugari, ali smo ga veoma poštovali i sve što nam kaže. Znalo se kada se smije u grad, a kada ne. Mi smo bili ludi i mladi, izlazilo se.
- Ali kada Mile dođe i kaže "večeras nema grada, sutra igramo protiv Borca", svi su bili u kućama i niko nije kršio pravila. I danas kad dođem, ne možeš kafu da platiš. Ljudi se i sjete, drago mi je da nas sve vide. Ostali smo u kontaktu i sa Radom Ninkovićem koji je vodio navijače. Tu je bio i Željko Gudelj. Stvarno smo svi u kontaktu i poslije 17 godina je ostala jedna lijepa priča.
Njegove riječi potvrdili su i Mile Jovin i Pavle Delibašić.
- Purke je bio kralj dole. I danas kada ga pomeneš, svi ga poštuju i cijene. Te godine u Trebinju nikada neću zaboraviti. Sve je bilo super. Ljudi su odlični i gotivni. Svi su nas prihvatili. Publike je bilo na stadionu - rekao je Jovin.
- Navijači su tada i nikada više organizovano navijali. Bodrili su nas i kod kuće i na strani. Oformljena je navijačka grupa "Tigrovi" sjećam se transparenta koji su imali. Davali su nam veliku snagu. To je trebalo da se doživi - jasan je Delibašić.
Niko o finalu Kupa nije razmišljao, žreb u kvalifikacijama za LŠ je doveo moćnu Slaviju u Trebinje
Upravo je Delibašić jedan od onih igrača koje najviše boli i to što Leotar na kraju nije uzeo i duplu krunu u BiH. Prvi meč sa Željom u Trebinju završen je 0:0, dok je domaćin u Sarajevu dobio sa 2:0.
Pogledajte ovu objavu u aplikaciji Instagram
- Tu je, po meni, napravljena mala greška. Mi smo uzeli titulu i poslije nekoliko dana smo igrali revanš finala Kupa. Niko o toj utakmici nije ni razmišljao, a to je bilo jedno finale Kupa BiH. Prilika za trofej. Poslije 0:0 u Trebinju, mi smo tu utakmicu u Sarajevo lagano izgubili od Željezničara (2:0). Olako smo sve to shvatili. Danas da ti neko ponudi finale Kupa jedne države, ne znam šta bi dao da ga igraš.
- Da su stručni štab, uprava i mi sami igrači, koji očigledno tada nismo bili zreli, shvatili to ozbiljnije, mogli smo da uzmemo duplu krunu. Tu grešku smo svi zajedno napravili. Imali smo kvalitet, trebalo je samo dati zadnji atom snage tada. Ali mi smo se toliko izduvali poslije gostovanja u Ugljeviku gdje smo postali prvaci. Tri dana nismo izlazili iz kafića, non-stop smo slavili. To mi je jako krivo i ja to sada pričam sa distance kada sam trener i neko ko utiče na mlađe igrače - ističe Delibašić.
I pored toga što je sezona zvanično završena porazom, slavlje i euforija u Trebinju trajala je tokom cijelog ljeta. Jer, evropske kvalifikacije su "kucale na vrata" Leotara, dok su od kluba očekivalo da i sljedeće sezone, u najmanju ruku, bude u vrhu tabele.
- Kada smo osvojili titulu, ja sam sjeo sa upravom i pitao ih šta da radimo. Razmišljao sam da napustim. Dogovorili smo se da ostanem godinu i ja sam im rekao: "Ili sad pravimo ekipu za Evropu svake godine, ili je kraj." Onda su oni rekli da su amateri, da ne znaju... Međutim, ja sam nekoliko ljudi iz uprave doveo na Marakanu kod tadašnjeg direktora marketinga Zorana Avramovića. Sjeli smo da pričamo, da im objasni kako sada sve da se naplati. Ništa od toga nije bilo, ali jeste činjenica da su za mjesec dana napravili stadion po standardima UEFA da bi mogli da igramo - priseća se Mile Jovin.
Leotar je u kvalifikacije ušao bez Purketa Stojanovića koji je vraćen u Zvezdu, iako je samom napadaču bilo jako krivo što nije ostao barem još šest mjeseci.
Umjeszo njega je doveden Boban Stojanović, zatim je i stigao i golman Vladimir Stojković, a žrijeb je Trebinjcima u prvom kolu namijenio Grevenmaher iz Luksemburga.
- Sjećam se da smo na pripremama u Bileći gledali žreb i kada smo izvukli Luksemburžane bili smo sigurni da ćemo da prođemo dalje. Znali smo koliko vrijedimo. U gostima smo odigrali 0:0 uz tri ili četiri stopostotne šanse. Trebalo je da ih dobijemo dva, tri gola razlike. Ja sam pogodio prečku, Boban Stojanović prečku i stativu... Trebalo je sve tamo da riješimo. U Trebinju smo sa igračem manje dobili sa 2:0, nisu šutnuli na gol - rekao je Delibašić i nastavio:
- U drugom kolu nam je zapao najteži rival, Slavija iz Praga koja je godinu prije toga, ta ista ekipa, razmontirala Partizan. Čak su bili i pojačanji. Za njih su tada igrali Radek Bejbl, Pavel Kuka, Dostalek, branio im Černi koji je bio u Totenhemu. Ali mi smo u Trebinju odigrali jednu fenomenalnu utakmicu, razmontirali smo ih to prvo poluvrijeme. Dao sam ja gol iz penala, ali smo još dva u najmanju ruku mogli da damo.
- U nastavku smo malo pali i to iskusna ekipa zna da kazni. Mogli smo neke stvari da dovedemo do usijanja pred revanš, ali smo na kraju nesrećno primili gol i izgubili sa 2:1. S obzirom na njihovo iskustvo i kvalitet, oni su u revanšu rutinski odradili posao. Pokušali smo nešto u početku u Pragu, ali nismo ništa mogli. Igrali su koliko im je trebalo tada. U tom momentu nam je Selta u trećem kolu bila lakši protivnik nego Slavija.
Meča sa moćnom Slavijom prisjetio se i Mile Jovin.
- Moja najbolja utakmica sa Leotarom je bila sa Slavijom iz Praga u Trebinju, to prvo poluvrijeme. Tada sam umjesto Purketa doveo Bobana Stojanovića iz Zvezde. On je odličan, ali mu je trebalo pet šansi za jedan gol. Imao je tri zicera, nije dao gol.
Ispadanje iz Evrope nije toliko poremetilo klub koji je u Premijer ligi BiH nastavio tamo gdje je stao u prethodnoj. Međutim, u jednom trenutku sve se srušilo.
- I tu drugu godinu, kada smo počeli prvenstvo, mi i Široki smo bili na bod razlike na polusezoni. I onda - kraj! Uprave nigdje, igrači nisu imali marku za kafu. Meni su dugovali pare. Počele pripreme, ja poslije pet ili šest kola vidim da od toga nema ništa. Pozovem na stadion igrače i upravu i podnesem ostavku. To sam uradio da bih trgao upravu kako bi našli neko rešjenje, jer su finansije bile katastrofa - prisjeća se trener Jovin.
Leotar je tu sezonu poslije šampionske završio na 4. mjestu sa 56 bodova koliko je imalo i Sarajevo. Široki je imao pet više i bio je šampion, a Željo ponovo drugi.
Naredne godine su se jedva spasili ispadanja, odolijevali su sve do 2014. godine, da bi najelitniji rang napustili sa samo devet osvojenih bodova. Trenutno su u Drugoj ligi Repulike Srpske, ali bez obzira na posljednjih nekoliko teških godina ostaće upamćeno da su bili prvi šampioni prve zajedničke lige BiH.
Zabilježili su 26 pobjeda u 38 kola, uz sedam remija i pet poraza. Gol-ralika je bila impresivna: 82 data gola i samo 27 primljenih, a šampionsku ekipu činili su: Aleksandar Božović, Uroš Golubović. Slavoljub Đorđević, Ninoslav Milenković, Predrag Vukićević, Bojan Vučinić, Zdravko Šaraba, Gavrilo Čorlija, Željko Radović, Dejan Musović, Saša Miljanović. Oleg Ćurić, Dušan Kerkez, Siniša Mulina, Branislav Krunić, Aleksandar Jovanović, Aleksandar Hajder, Marko Popović, Pajo Janković, Nenad Stojanović, Pavle Delibašić, Igor Joksimović, Jovo Mišeljić, Boško Stupić, Damjan Ratković i Ljubiša Porobić. Trener: Mile Jovin.
Telegraf.rs/Mario Marić
Šta Vi mislite o ovome?