Priča "Jaram" saradnika portala TrebinjeLive.info i novinara Ratomira Rata Mijanovića ušla je u najuži izbor za najbolji poslati rad konkursa za najlepšu pjesmu i najljepšu priču o zavičaju koji organizuju Predstavništvo Republike Srpske u Beogradu i Fondacija "Radost".

ratomir mijanovic.jpg

Mijanovićeva priča osvojila je treće mjesto na ovom prestižnom konkursu, na koji je pristiglo 86 radova autora iz Srbije, Crne Gore, Republike Srpske i rasijanja.

"Od 86 radova 59 su pjesme, a 27 priče. Veoma mi je drago zbog ovog priznanja", naveo je Mijanović.

Nagrade će najuspješnijim autorima biti uručene u svečanom salonu Udruženja književnika Srbije, Francuska 7, početkom decembra.

Nagrade su gramate i novčani iznos.

J A R A M

Ilindan. Pripekla Božija zvijezda, da čovjeku mozak provre. Na nebu nema ama nijednog oblačka, a laganog povjetarca ni od želje. Doduše, dune kad i kada nekakav vjetar, ali tako vruć, kao da je doletjeo otuda iz Afrike, pa nije imao vremena usput da se rashladi. Na zemlji sve mirno. Drveća opustila grane, pa miruju, ama ni jedan listak da zatreperi, ni jedna grančica da se makne, nego ti se čine da su od kamena.

Gusta prašina popadala je po njima, pa ne možeš da raspoznaš prave boje raznim plodovima. Pod drvećem se okupile kokoši, uvalile se u prašinu pa drijemaju, stari pijevac raširio krila, opružio glavu i otvorio kljun, misliš da izdiše.

Jedno vragolasto pile hoće da mu se popne baš na leđa, a on, siromah, sve mirno snosi, pa ni da makne sa sobom. Čovjek bi rekao da je ovo sve mrtvo i da žive duše više na Zemlji nema, da nisu još đedovi volovi Rudonja i Čelonja privezani za jedno drvo, jedva bauljaju.

Neprestano mašu repom i brane se od silnih muva, što su ih obletile. Oni su dali od sebe znaka od života iako su, u stvari, bili mrtviji od svakog Božijega stvora na Zemlji.

U obojice, ona mrka koža, na kojoj je više od polovine dlake otpalo, prilijepila im se uz kost i djeca mogu da izbroje koliko rebara imaju. A o kukovima, stegna se usukala pa ti se čini mogli bi se vješati od njih. U jednom trenutku, učini ti se da ne mogu da trpe one đavolje muve. Sve mi se čini da Rudonja i Čelonja u sebi psuju sve redom, od Adama pa do danas.

A i ne čudim se... Tri dana su orali po Zavođu, vukli kamenje na saonama, a đed bi ih lagano sokolio. „Ha moj dobriša, ha moj sokole. Ajde Rudo moj dobri“, govorio bi, a čini mi se da bi pola tereta na svoja nejaka pleća prenio.

„Denu moj divni ljepotane, ugodniče moj lijepi. Denu, denu moj Čelonja... Daće đed sijena i zobi, asli dođemo na konak. Pa kad se na Milobodu vode napijete, sve će vam lakše biti“, gotovo da je đed plakao za njima.

Đed se sjeća kad su oba Sunce prvi put pogledali. Nije đed dao ni da se prodaju. „Ovo je blago, naša radost“, sa smiješkom bi govorio..... Iza tog đedovog smiješka krili su se tuga i sjeta.

Znao je da su oba na svijet došla pod rđavom zvijezdom. Da ih u čitavom životu prati same nesreća. Majku im vuk pojede u Viduši, a oni ostadoše sudbinom i tugom povezani... Otada ne prođe mnogo vremena, staviše jaram jednom, a dogodine i drugom. I otada ga nose kao sudbinu. I ne skidaju ga sa vrata.

Ponekad mi se učini da im lakše dođe kada ih đed pomiluje i na dlanu im malo i soli da. Mene bi sjeo na krilo, a onda u povjerenju govorio: „E vidiš oko moje lijepo, oni su naši hranitelji. Đed ne može, a ćaću nemaš.... Ali imaš njih dvojicu. Što oni zarade, mi potrošimo. Ma samo da mi im je onaj jaram skinuti“, govorio bi mi tiho, pomalo zavjerenički đed. A ilindansko Sunce je peklo.

Kad bi me pogledali kako sjedim u hladovini, kao da su mi govorili: „Lijepo Boga mi, ti počivaš u hladovini, a ne pečeš se na Suncu kao mi. Ti lješkariš i ljenjuješ, a nas dvojica se mučimo i teglimo, kukavci sinji, od jutra do mraka. Nisi ko đed, đavodnio“, osjetio sam ja prekorni pogled na sebi.

Onda bi im odnio malo sijena i zobi, a oni bi, najprije iz ljutnje frknuli, pa onda lijeno zrno po zrno, jeli. „Isto se ti, đedov sine, popripazi. Dobri su oni.... ALi se bojim da te ne bace na rogove“, zabrinuto bi đed govorio. Nisu nikad i nikoga. Dok Čelonja nije rogom nabo ciganina Smaila koji ga je ošinuo preko leđa korbačem jednog jutra kad ih je đed pregonio do Miloboda da se vode napiju.

„Goni ovog đaola, poplaši mi hatove“, reče ciganin „garonja“ i udari Čelonju. A ovaj samo jednom trznu glavom, nabode ga u slabine i baci ga preko sebe... Jaukao je i bogoradio Smail, a Čelonja i Rudonja su mirno srkali Milobodovu „ledenicu“. Đed je u ćošku sukao brkove i smijuljio se. Bijaše mu drago. Od tada prođe mnogo zemana. I vremena i nevremena. Nema više ni Zavođa ni Miloboda.... Pokrile ih dubine i praznine nevremena. Đed je negdje daleko na nekom nebeskom oblaku. A Rudonja i Čelonja, počivaju ispod tužne vrbe u Tošovoj njivi.

Umriješe gotovo isti dan. Prvo Rudonja, a onda za njim od tuge i Čelonja. Gledali smo ga kako od tuge za njim muče i jauče. Djeca su govorila i da plače. A onda je umro. „Nije bio jaram za jednoga“, govorio je đed. A jaram... Jaram im i dalje stoji iznad uzglavlja. Kao spomenik jednog bolnog, ama časnog i poštenog vremena. Vremena kad su i volovi znali biti bolji od ljudi.