Dugo sam oko fudbala. Upoznao sam mnoge ljude, i genijalce i čudake, radovao se sa njima, tugovao nakon poraza, čudio se nekim njihovim postupcima.

vukasin visnjevac-1.jpg

Sjećam se, nakon poraza od Željezničara 2002. godine, dok je armija navijača tužna zbog poraza vraćala se iz Polica, ulicama pedesetdvojke orio se grohotan smijeh tadašnjeg trenera Leotara profe Radanovića.

„Nismo svi isti. I ne znači svima Leotar isto“, rekla mi je tadašnja djevojka, a današnja supruga.

Ali bilo ih je da se pamte po ogromnoj energiji koju su vukli sa sobom. E baš takav je bio Vule.

Negdje 2010. godine. U vremenu velike krize (a tada je to bilo kao vremenska nepogoda), za trenera Fudbalskog kluba /FK/ „Leotar“ imenovan je Vukašin Višnjevac.

Vidno ostario, oronuo, laganog hoda, bijaše i dalje i te kako oštrouman, vispren, mudar.

Vidio me je, dan nakon poraza Crvene zvezde od Bordoa (a to je bilo rano tragediji), tužnog i nesretnog i ovako rekao. „Mali šta je koji ku*ac. Crvena zvezda nema trenera. Ja bih, da sam Bogdo trener, kod rezultata 2-2 u produžecima uletio klizeći pomoćnom sudiji“, reče.

Pogledah ga čudno a on nastavi.

„Tu bi izgubili pet-šest minuta, mene bi sudija isključio, Francuzi se ohladili, a Zvezda ušla u dalji krug takmičenja“, rekao je i nastavio sa rukama na leđima da gleda kako se fudbaleri „Leotara“ zagrijavaju.

Poslije su mi pričali da je imao jedan od legendarnih duela sa Enverom Marićem ikonom „Veleža“ sedamdeset i neke.

Na zagrijavanju dijelio im je markere, žuti-zeleni... Žuti za prvotimce, a zeleni za „drugi“ tim. Kadsu došli do golmana „letećem Mostarcu“ dao je „zeleni“ marker, a Slavku Njegušu „žuti“.

„Šefe, ja sam reprezentativac. Prvi golman. Meni je valjda žuti marker“, sa ljutnjom će Enver Marić, koga su Mostarci čuvali kao malo vode na dlanu, smatrali ga najrođenijim.

„Ja odlučujem ko je prvi, a ko drugi golman“ rekao mu je Vule.

Te godine Marić je bio na klupi, Njeguš branio kao nekada „Lav Jašin“ a mostarska publika psovala i pljuvala Vukašina Višnjevca. Rezultati su mu išli na ruku i niko mu nije mogao „pera odbiti“.

Legenda kaže da su tih godina gradski oci, političari, najviši državnici, intervenisali da se Marić vrati među stative. Vule Višnjevac nije se obazirao na to.

Pokleknuo je kada ga je „čiča Miljanić“ zamolio rekavši da je glupo da Marić brani za reprezentaciju a u klubu „grije“ klupu.

I kako bi rekao Đole Balašević, „ako su lagali mene i ja lažem vas“. Ali sve mi se to uklapa u viziju velikog gospodina Vukašina Vuleta Višnjevca.

Afirmisao je Srebrenka Repčića, Predraga Paju Pašića ubacio u prvi tim sa 17 godina, baš kao i Kataneca, koga je doveo iz NK "Ljubljana". Afirmisao je Marka Elznera, Georgijevskog, Ringova, Najdovskog i Pančeva, kome je pružio šansu sa 16 i po godina, da bi Darko već sa 17 godina i tri mjeseca postigao 34 gola i bio prvi strijelac Jugoslavije.

Za Višnjevca je Safet Sušić bio najbolji igrač koga je trenirao („od Boga dodirnut“), ispred takvih asova kakvi su bili Slišković (Genije), Pančev (Kobra, Mungos), Vaha Halilhodžić... Fudbalu je Vule mnogo dao, ovaj mu je vratio na najlepši način, a jedina neuzvraćena ljubav ostala je Crvena zvezda. Koja mu je i ostala u srcu...

E sad shvatate onaj klizeći u sudiju sa početka teksta.

Vule Višnjevac je preminuo danas i preselio se u legendu. Nebeski stručni štab je dobio sjajno pojačanje.