Bol...

Iz novog rukopisa Ratomira Mijanovića, objavljujemo priču "Bol".

„Odavno sam ja pričao da nas mučenike život ne žali“

Keletu zaigra usna. Glas mu zadrhti. Pogleda me bezbojnim očima i jedva čujno se zakašlja. A mene je obuzimao čudan nemir. Iznutra. Iz utrobe. Gotovo slučajno, a nenamjerno, prođoh pored njega. Ležao je, jedva oslonjen na jastuke na krevetu do prozora. U Bolnici, na plućnom. Svaka bora mu se urezala na čelu. Jedna se, kao brazgotina, spuštala od oka prema kraju usta. I sa vrhom usana, stvarala neki čudan osmjeh.

Brada stara nekoliko dana, množila je godine na njegovom licu. Sijeda, gotovo bijela kosa, neuredno razbarušena, ko zna kada je posljednji put oprana i počešljana.

„Hoćeš li to proći a da ne svratiš!?“ Začuo sam glas. Ili tačnije jecaj i vapaj. Najtužniju rečenicu koju sam ikad čuo. Osvrnuh se i prepoznah ga. Znam ga iz srednje škole. Nekoliko godina stariji od mene. Uvijek vedar, nasmijan, okružen djevojkama, bio je najveća faca srednje škole. Ovako, ispružen i bespomoćan, više je ličio na starca kome se primiče posljednji čas.

Priđoh lagano, na prstima... Sa kreveta pored njegovog ležala je jedna stasita momčina, blaženo je hrkao. „Šta li sanja Bože mili“, reče mi Kele, a osmijeh mu blago umi lice. „Eh kad bih ja mogao da usnim nešto. Kada bi mi bilo šta u san došlo, čini mi se da bih, namah ozdravio. Ovako...“, pokaza prstom na pluća i još jednom se gorko osmijehnu.

„Sanjaj! Ko ti brani. Niko ti nikad i ništa nije mogao zabraniti!“. „Karcinom. Doktor kaže da ga odavno njedrim. Niknuo u meni, a onda raste, stasa, buja, širi se. Slučajno su ga otkrili, kad kašljući izbacih sukrvicu. Ma ne bih ni onda mario, ali...“.

Glas mu se prekide, a riječi uvenuše u grlu. Kašalj ga poče gušiti. Krv krenu na usta. Jedva maramicom zaustavi krvarenje. Lagano se prekrsti, nešto prozbori, i sklopi ruke na grudi. Čudno, ali odmah mi krenuše sjećanja.

„Sjećaš li se kad je ono padalo Trebinje!?“. „Pitam se jesmo li mi, u stvari, naivni.“ „Koga ono sretosmo uz Gljivu!?“ „Ili ludi!?“ „Mi na bunkere a oni...“ „Ipak mi nije žao.“ „Najposlje krmad na prikolice.“ „Mogu s mirom proći gradom.“ „A trojicu pobjegulja uhvatiše na plaži.“ „I svakog u oči pogledati.“ „Kako su se samo bojali kad su ih doveli.“ „I da me nikoga nije sramota.“ „Kad odoše da se istuširaju, nikad više na bunker nisu došli.“ „I ni od koga ništa ne tražim.“ „A sada drmaju državom.“ „Ja mirno spavam...".

Nas dvojica, svaki za sebe, pričali smo svoje priče. Davno bijaše dan kada obukosmo uniformu. Jul je „cvrčao“ na zubačkom kamenu, u kasarni, gdje su nekada i kaubojske filmove snimali. „Oni snimali kaubojce a mi svi indijanci“, govorio je neki „panker“ iz Starog grada koji je narednog jutra pobjegao „stopom“ u Herceg-Novi. I nikad više se nije pojavio u Trebinju.

Pet dugih ratnih godina Kele nikada nije ustuknuo, pobjegao, preskočio smjenu... Goražde, Rogoj, Olovo, Treskavica... svuda je časno išao. Bez mrlje. Otac mu je umro davno, unakažen tuberkulozom i isparenjima fabričkih ulja, dugo je lagano venuo. Sve dok ga nije pokrila mermerna ploča na groblju kod crkve Svetog Ilije. Majka je imala samo njega. Sve nade polagala u njega, nadničila da bi imao sve da uspije u životu. Nikad to povjerenje nije iznevjerio. Jedino, kad je pušku zadužio.

Rodbina mu je govorila da bježi u Srbiju i sačuva glavu. Da je majčina zakletva i molitva. Uzdanica i spas. Jedina nada. A on je u majčinim očima tražio odgovore. „Da li da idem majko?“, „Hoću li ti srce slomiti majko?“, „Majko, svi drugovi su ostali, a ja jedini da idem! Ne ide tako majko!“, „Zašto ćutiš? Reci mi nešto majko!“.

A ona je ćutala. Suze koje su se, kao biseri, spuštale niz staračko lice, bile su i odgovor i pitanje. I pitanje i odgovor... „Koliko je samo bola u suze pretočila“, pomislih...

Prođe rat, dođe mir, a onda zbunjenost i nedoumica. Nije se u tome snašao. Živio je od majčine penzije. Ponekad bi sa štapom otišao na jezero i lovio ribu. Prijalo mu je da se sašaptava sa strugačima, priča sa somovima, jada se pastrmkama... A godine su prolazile. Nizali se dani i mjeseci... Jednog jesenjeg jutra nije mogao majku da probudi... Zaspala je vječnim snom i ostavila Keleta da se sam zlopati sa životom. I evo ga sada, sam samcat, kroz prozor broji izlaske sunca i zalaske dana. Sve dok jednog dana, posljednji put ne ugleda praskozorje.

„Ni jednu bitku nisam izgubio. Nijednu. I ovu ću dobiti. Neće mene ovaj unutra...“, kucnu se po prsima, „pobijediti. Neće kunem ti se“, tu mu glas živnu. Pogled mu dobi neki čudan sjaj. Isto kao kad odbijasmo juriše „svetih ratnika“ na prilazima Goraždu.

Nepokolebljiv, odlučan, spreman na borbu do kraja. Do pobjede. Kratko se pozdravih sa njim i obećah da ću ponovo doći. Tako ga i zapamtih. Odlučnog, spremnog, riješenog da pobijedi karcinom. Tog đavola što mu je život cijedio. I pobijedio je. Karcinom ga nije ubio. Ali jeste bomba sa kojom je zaspao jedne kišne večeri, sam u bolesti, u kući bola, tuge i sjećanja. Eksplozija nikog nije uznemirila. Bilo je to jedna uobičajena grmljavina u dolini suza. A ja osjećam... I hoću da ti kažem, da tamo gdje si otputovao, sigurno ti je dobro. Nema ni onoga što si njedrio u grudima. Majka ti, gore negdje, suzama više ne niže dane bez kraja i bez broja. Ništa te ne boli, ne kašlješ i sanjaš samo lijepe snove. Ja, evo, pišem, trošim ispisnike i sanjam najružnije snove. Širom otvorenih očiju.