U Muzeju Hercegovine u Trebinju predstavljena je knjiga Bilećanina Branka Aleksića "Miris škije", koju čine 53 kratke priče o životu u hercegovačkim selima.

miris skije branko aleksic promocija trebinje (3).jpg

Aleksić kaže da je riječ o pričama o ljubavi, ratu, vlasti, vjerovanju, praznovjerju, duhu, tradiciji, običaju, hercegovačkoj ženi, koje prikupljao četiri godine, a koje na svojstven način daju doprinos razvoju kulturne baštine područja stare Hercegovine.

“Nastojao sam da na papir prenesem ono kako su mi stari kazivali. Pisao sam jezikom običnog hercegovačkog seljaka, domaćina, jezikom čobana i čobanice, đaka pješaka, šumara i harambaše pisao sam.“, rekao je Aleksić.

On je istakao da je naslov "Miris škije" autentičan, jer je period u kome su smještene priče ona mirisala po livadama kad je bila kosidba, po njivama, posnim dolovima, "kad nisu odmarala samo čeljad koja su radila nego i volovi i konji".

"Tada su ispričane najljepše priče jer su se uz miris škije ljudi mirili, pričali. Neko kaže 'zar ne miriše tamjan?'. Tamjan miriše, ali se uz njega ćuti, a uz škiju se priča", navodi Aleksić.

Duvan, škija, karakteristični su za Hercegovinu, gdje ih je tamošnji seljak motao u svaki papir koji bi mu došao u ruke, pa tako ni novine i knjige nisu bile pošteđene, je to period kada nije bilo ćata, ni modernog papira.

"Ne znam ko je u tom vremenu motao u najkvalitetniji ćat, ali znam sigurno, i to sam zabilježio, ko je motao škiju u najskuplji ćat. To je hajdučki harambaša Stojan Kovačević, koji ju je motao u papirinu na kojoj je pisalo 100 kruna, sa kojim se tada mogao kupiti vo za oranje", istakao je Aleksić.

miris skije branko aleksic promocija trebinje (1).jpg

Za Aleksića hercegovački seljak jednom rečenicom može da kaže više nego svi oni koji su se školovali na raznim fakultetima.

"Njegova rečenica znači više nego sva naša objašnjenja i kad su dva hercegovačka seljaka, domaćina, pričala, pričali su kratko i izuzetno su se razumjeli. U svakoj rečenici bilo je dosta filozofije jer koliko god bile škrte riječi znalo se na šta se misli i nije bilo nerazumijevanja", pojašnjava Aleksić.

Promocija je održana na Aleksićev rođendan, pa je ovo veče posvetio svojoj majci, koja je, kao i druge hercegovačke žene, tokom trudnoće radila najteže seoske poslove zajedno sa muškarcima.

"Porađale su se same bez ičije pomoći. Zadnji dan radi, uveče se porodi sama bez doktora i babice. Iz revolta sam napisao posljednju rečenicu u jednoj priči koja kaže 'U Gornjem selu se čula puška u znak dobrodošlice", a tome prethodi da je jedna žena čitav dan radila sa mužem, čak i u onom momentu kad se sagela, on ju je pitao što je stala. Istu noć se porodila, a on kao muškarac je opalio metak u vazduh", objašnjava Aleksić.

O knjizi su govorili Novica Telebak, Miodrag Hrnjez - Ljumo i Ratomir Mijanović, a u programu je učestvovao narodni guslar Vladan Perović.

miris skije branko aleksic promocija trebinje (2).jpg

MIRIS ŠKIJE

U dolu, odmah ispod seoske crkve, tog majskog proljeća nađoše se jedan pored drugog Rajko i Jovan.
Okopavaju krtolu, svako na svojoj strani doline. Između njih je samo stara suvozidina, oronula na više
mjesta.

Rajko i Jovan ne nazivaju boga jedan drugom otkako su nečija goveda napravila zijan u Rajkovoj
djetelini. Jovan ne da nanijeti da su njegova, a ovaj tvrdi da jesu. Evo treća godina otkako su u zavadi.

Dok kopaju, obojica se ponašaju kao da ovaj drugi i nije tu. Kad odmaraju, jedan sjedi naslonjenih leđa s
ove, a drugi s one strane duvara.

U neka doba Rajku nestade ćata u koje je zamotavao škiju, no trpi, ne bi nipošto pitao Jovana da zapali.
Sa druge strane, Jovan isto pati. Ima i duvana i ćata, no nema čime da pripali. Ni njemu ne pada na pamet
da traži vatre u Rajka. Kuće su im podaleko, a žure obojica da završe s kopanjem. Južni vjetar navlači
oblake iznad sela. Kiša će.

Prve krupne kapi i grmljavina ih iznenadiše. Grom udari nedaleko od njih u neki stari, osušeni dub.
Odmah za njim pljusak. Ostaviše motike i potrčaše prema seoskoj crkvi. Jedan s jedne, drugi s druge
strane doline. Znaju oba da je crkva otključana. Sretoše se na vratima. Nemadoše kud, nevrijeme ih
utjera unutra.

Pred ikonom Svetog Ilije otpoče razgovor:

„Stiže li okopat sve?“

„Jok, ostala mi još dva reda“.

„I meni isto“.

„Ma nek se zdravo, biće lijepih dana“.

„I ja kažem“.

Malo kasnije, pođoše kućama zajedno. Miris škije osjetio se u cijeloj dolini...