Predstavljena zbirka pjesama "Djeca pelen zvijezda" Dušana Putice

U Narodnoj biblioteci u Trebinju promovisana je zbirka pjesama "Djeca pelen zvijezda", autora Dušana Putice.

Prvo književno veče pjesnika i prozaiste Dušana Putice u Trebinju izazvalo je veliko interesovanje njegove rodbine, prijatelja i ljubitelja pisane riječi. Kroz predivno veče poezije vodio je sam autor kome je u muzičkom dijelu na klaviru pomogao Božidar Vučur.

A počelo je predivnom segmentima instrumentalne pjesme "Orah", a asocijacija je na porijeklo odakle potiču večerašnji protagonisti (selo Orah). Svaku pjesmu koju je pročitao, pjesnik je objasnio kako je nastala, šta ga je inspirisalo i pročitao po jednu lijepu misao o tome. Na taj način uvodio je slušaoce u svoje pjesme koji su ga sa pažnjom slušali i doživljavali.

"Bio sam veoma uzbuđen dok sam govorio svoje stihove, jer ja se vratim u vrijeme dok sam pisao, ali isto tako i zbog publike u mom gradu. Ja se uvijek lijepo osjećam, srećan sam i radujem se kao malo dijete kad sam u svojoj Hercegovini", rekao je Putica.

Uvijek dolazi na Hum i Trebinje pun radosti, ljubavi, sreće, ali je problem kad se treba vratiti. Uvijek se vraća sa istom dozom tuge kao kad je otišao i prvi put 1979. godine.

"To je moja hronična bolest i neprestano strastvovanje moga zavičaja", govori pun ljubavi prema svom zavičaju Putica.

Zbirka poezije "Djeca pelen zvijezda" je izbor pjesama od njegovog perioda dolaska u Beograd do današnjih dana jer je cijelo vrijeme pisao pjesme o raznim temama i događajima.

"Dočekali smo vrijeme kad su izvori zatrovani, pelin je zvijezda u Bibliji i to je naš pelin i znamo koliko je to gorka stvar. Poeziju pišem usput i ona mi dođe da s vremena na vrijeme to izbacim iz sebe. To je oslobađanje emocije, energije, svega", priča Putica.

Putica je rođen u Dubrovniku. U Humu je završio osnovnu školu, Vojnu gimnaziju u Beogradu, a Vazduhoplovnu tehničku vojnu akademiju u Sarajevu. Od 1992. do 1995. godine boravio je u Trebinju gdje je bio komandant bataljona Trebinjske brigade.

IVANA

Nisu ti ništa mogle granate
Ova te trešnja tiho ubila.
Ona te zadnju živu ljubila.
Zadnju je suzu pustila za te.

Tri oficira, heroji grada
poginuše isto, strašno veče.
Kada to neko uz vrisak reče,
poletje i ti, za njima tada.

Sutra popodne, za tri heroja
čuo se jecaj ljudi bez broja,
drhtavom rukom za njih se pilo.

Tebi su vrijeme u suton dali.
I dok se njih* o tvoj kovčeg mali,
na groblju nikoga nije bilo.