Novica Telebak - Hercegovina

H E R C E G O V I N A 

O, plamena gospodarice bića mog
primi me u oskudna njedra
nek se nađem.
Tebi je svejedno,
a meni to sve znači.

Preslažemo već izgovoreno u kamena gumna,
cjelivamo svetilišta,
stope proroka i krasnoću jezika;
zemljo izvorišta i rumene krvi
tu gdje prvo proklija nada.

Gospod je zastao iznad Hercegovine,
On je svjetlost pa je oko nebo,
ko zna zašto planine i zemlju ne završi
ili možda jeste; stvori Hercegovca.

Pusti ognje čime vladaš,
ne prijeti
kada vidiš neimaštinu,
ne praznuj
još nam kameni prag samilosnu snagu daje.

Pustopoljem plamen sebe stiže,
brdo brdu prigovara
jama bezdanica vrišti,
a rijeka ponornica grgolja.
Je li ovo tužbalica ili sudilište.

Hercegovino nisi véle da te ponesemo
više vas je tamo već ovamo,
prozukla misao sa počivala kaže:
skidaj kapu kada neko umire.

Čim svane, svitac nestane
neko dijete u svijet ode
a svetac se javi.

Odnesoše kameno jutro,
sanjivo jedro i stas
riječ što po bridu ide
srodnost što sa tise stiže.
Dijete, odlomi kamen, napravi srce
bićeš jednako prav i beskrajno čvrst.

Novotarije po ognjištu pale,
od mlijeka do bijelog praha,
od koca do virtuelnog svijeta
poluzvjerski instinkt u dom stiže,
sve u stilu svijeta.
Izobilje je praosnova grešne prirode,
prazna sloboda je ropstvo,
a svjetlost znak poslanstva.
Vratićete se u Hercegovinu,
ako je bude.

Kada se narod pokrene
mravi uzavru,
a voda poludi,
to se udes sprema.
Putu niko ne treba.

Hercegovino,
ledino posna, a nigdje ćupa,
pusti svakog da mijenja samoću.
Tuđina je sebi ime dala,
svi trȳne, a oproban zna.

Zagnoji se glina od ugriza ljubavi,
Viteško ogledalo košmar rađa.
Evo i gusala;
ako je ovo srpstvo
bolje da ih nikad sa klina
skidali nismo.
Ne služi,
ne ruži Hercegovce,
ništa ne nose,
a svi su pretovareni.

Hercegovino,
osvještana grudo,
kamen poda se,
nada se,
pod glavu
i kamen preko glave.
Skapaj tražeći damar izvorišta
ili još jednu kišu čekajući.
Znam da mi ova ne pije vode,
ali, žedna je.

Zemljo bogodatih, njedro svetih,
umna stopo nebeskog svijeta,
Okamenjeni praživot kroz nas teče,
a novi plamen duha čeka.

Gdje je ona rodna gruda nježnosti,
što nas je razvila i pod srce zavila.
Gdje su one spuštene ruke
što i sad u snu mašu.
Ostavljenim, xoće li ko imati oči zaklopiti
ili će nas tako na onom svijetu dočekati.

Novica Telebak Teni