Doviđenja Nastavniče

Odavno nisam pustio suzu. Jutros jesam. Priznajem. Otišao nam je Nastavnik. Mi smo ga zvali Nastavnik, neko ga je zvao profesor, neko „Zeleni“, neko Dragane... A mi Nastavniče.

Davno bijaše, osamdeset i neke, prvi čas fizičkog u Trećoj osnovnoj. Peti razred. Izađe čovjek kroz vrata od prostorije gdje su bili sportski rekviziti. Jedva prođe. Gromada. Na licu blagi osmijeh, a mi, „goluždravi ptići“, nesigurnog koraka.

Reče nam nekoliko riječi o tome kako je sport zdrav, kako se moramo baviti sportom, da se fizičko ne ocjenjuje ali da je veoma važno, kako da se oblačimo na fizičkom - da nosimo patike, šortseve, bijelu majicu, za djevojčice takođe.

I mislim da od tog trenutka nije bio nikoga ko nije jedva čekao sljedeće fizičko vaspitanje. Pokazao nam je svima mnogo toga - od koluta naprijed, koluta nazad, stoja na rukama, preskoka. Ko može da zaboravi tradicionalne turnire u malom fudbalu, košarci, sve je to Nastavnik organizovao i sudio...

Mene lično, „zaljubio“ je u košarku. I dan-danas kada klincima pokazujem kako se neke najosnovnije stvari u košarci rade, kažem im ovo me je Nastavnik naučio.

Sjećam se i jednog školskog turnira u rukometu na Brekani. Neriješen rezultat, a ja najmlađi u ekipi, prekidoh jednu akciju protivnika, potrčah u kontru, dadoh gol za pobjedu. Sudija prekide slavlje, dosudi grešku u vođenju lopte, a ja u plač.

Koliko ga je samo naružio Nastavnik tada. „Zbog tebe će dijete da plače idiote jedan“, vikao je na njega a ovaj ćutao i oborio glavu. „Pobijedićemo mi dogodine“, reče mi Nastavnik i namignu mi.

Bože, koliko je samo kod tadašnjih direktora tražio nove lopte, koliko je samo insistirao da se očisti prostor za skok u dalj, da se djeca oslobode sa časova za fudbalsku, rukometnu, košarkašku sekciju.

Ne sjećam se da li je za tadašnjeg mog školovanja betonirana ona rupa na sredini školskog terena, ali znam da je on na tome uporno insistirao.

Prođoše tako godine, školovanje, rat, studiranje, i ono poslije. Nastavnika sam često gledao u gradu u šetnji, ispred škole. „Otišao sam „Šampione“, u penziju. Evo, često šetam, kupim novine, sjedim ovdje pod košćelom, družim se sa prijateljima. Djecom najviše“, reče mi jednog ljetnog popodneva u blizini stančića koji su mu dodijelili nadležni u školi.

Učinilo mi se da je to bilo tako dobro djelo koje je „Nastavnik“ zaslužio.

Bio je u penziji, a uvijek blizu škole. Uvijek blizu terena, dvorane, klinaca koje je i dalje, onako u prolazu učio kako se pravilno pravi desni i lijevi dvokorak.

A onda je odjednom počeo da „vene“... Pogurio se, usporio sa koracima i poprilično se povukao u sebe. Ali, i dalje je imao onaj sjaj u očima.

A onda... Onda rekoše „umro je Zeleni“.

Možda jeste po ovim zemaljskim mjerilima. Po onim višim, nije i neće. Makar dotle dok se na onom stadionu iza Treće osnovne škole bude kotrljala lopta.

Ona će se kotrljati, a Nastavnik Dragan Zelenović će živjeti u sjećanjima armije onih kojima je predavao. I učio ih da sport nije samo sport, da je to ipak više od igre.

Ne zbogom, samo doviđenja Nastavniče.

Dragan Zelenović biće sahranjen sutra, 19. februara, na seoskom groblju na Miholjačama u 13.00 sati.