Nebojša Glogovac je ljetos posjetio Trebinje, gdje mu je uručena "Velika povelja Leotara" u okviru 5. Festivala evropskog i mediteranskog filma. To je bio i povod našeg razgovora sa ovim velikim glumcem. Danas se, nažalost, sa tugom sjećamo njegovih rečenica izgovorenih u diktafon novinara portala TrebinjeLive.info.
TREBINjE, 23. AVGUST 2017. GODINE - Najdraže mu je kada dođe u Hercegovinu odakle mu je sva genetika i zato je ona za Nebojšu Glogovca izvor života, rekao je u razgovoru za TrebinjeLive.info naš proslavljeni glumac.
Ono što je za njega Hercegovina su međuljudski odnosi, moralna načela, melodija govora, način na koji se ljudi šale i njihova spremnost da pomognu jedni drugima.
„Ovde je sve urođeno za fino i dobro, za jednu vrstu gospodštine“, kaže Glogovac.
Volio bi da doprinese i razvoju kulturnih manifestacija u gradu na obalama Trebišnjice, zbog čega već uveliko razmišlja o organizovanju festivala profesionalnih pozorišta.
U Trebinju bi, pored toga, kako nam je potvrdio, što bi volio da živi, volio da ima i stan u koji bi češće dolazio.
„A svakako bih volio da neki svoj životni vek završim u gradu podno Leotara”, navodi Glogovac.
Snimanje serijala o Nemanjićima i 5. Festival mediteranskog i evropskog filma bili su mu idealna prilika da posjeti Trebinje, zbog čega ne krije oduševljenje.
U novom ostvarenju scenariste Gordana Mihića, Glogovcu je povjerena uloga Vukana – najstarijeg sina velikog župana Stefana Nemanje.
„Mislim da je kroz scenario nedovoljno prikazano njegovo bitisanje i razvoj – kako je u sebi nosio bol i kako se okrenuo protiv brata“, kaže Glogovac.
O seriji, kao jednom od najvećih projekata Radio televizije Srbije /RTS/, ima samo riječi hvale, navodeći da je produkcijski dio na vrhunskom nivou, kao i da je istinit istorijski događaj urađen na savremen i dobar način.
Pored glume, privlači ga i vožnja motociklom i igranje sa desetomjesečnom kćerkom, a veliki je ljubitelj i tavle koju igra sa prijateljima.
Iako ga „motor“ privlači, nije ljubitelj bajkerskih skupova, već voli da uživa u vožnji sam ili sa nekoliko prijatelja – otputuju negdje na vikend ili roštilj.
SA PSIHOLOGIJE PREŠAO NA GLUMU
Do odlaska na Akademiju nije ni slutio da će se baviti glumom, niti su ga mnogo zanimali film ni pozorište.
Na priredbi za Svetog Savu recitaciju je naučio napamet, glasno ju je govorio i mnogima se to dopalo, pa je kod Mikija Aleksića na RTS-u bio nekoliko godina.
“Išao sam po inerciji jer nikada nisam mislio da ću se baviti glumom, niti me je puno zanimao ni film ni pozorište i nisam ni razumeo da li to što kaže glumac sam smisli ili mu to neko napiše”, govori Glogovac.
Poslije srednje škole, upisao je studije psihologije na Filozofskom fakultetu, ali je poslije dvije godine, na nagovor pokojnog Milenka Zablaćanskog, upisao Fakultet dramskih umjetnosti u Beogradu u klasi Vladimira Jevtovića.
„Ima faza u životu kad čovek dođe u dilemu – da mu je dosta onoga čime se bavi, jer život razbije neke iluzije. Dolazilo mi je više puta u nekim razmišljanjima da ostavim glumu, da vidim čime bi se nečim drugim mogao baviti ili da nađem neki drugi izvor prihoda, a da se glumom bavim čisto iz uživanja“, priča Glogovac u razgovoru za TrebinjeLive.info.
Uspjeh u glumi, koji je ostvario, bio mu je vjetar u leđa da i dalje ostane u ovoj profesiji, a publika ga pamti po ulogama Zlatka Gavrilovića u „Porodičnom blagu“, Žareta u „Košarkašima“, Mladena u filmu „Klopka“, Tome u filmu „Normalni ljudi“, Živca iz ostvarenja „Kad porastem biću kengur“…
U svakom liku koji glumi, kaže on, glumac da dio sebe „ili iskopa neko zrno koje možda nije vidljivo ili nije bitno za tvoj privatni život, ali iskustvom i posmatranjem, viđanjem drugih ljudi i njihovih sudbina, možeš da pronađeš u sebi ili svom iskustvu neko zrno za svaki lik koji igraš“.
Dragi Nebojša, neka ti je vječna slava i hvala!
Šta Vi mislite o ovome?