Boškovići su srpska plemićka porodica iz Hercegovine. Preci čuvenog Ruđera Boškovića nosili su prezime Podkravići, odnosno Padkrajčići, koji su se vrlo rano doselili u Orahov Do, gdje su se razmnožili kao Boškovići.
Iz ovog hercegovačkog sela Boškovići se sele krajem 17. vijeka u Dubrovnik radi trgovine. I sam Nikola Bošković preselio se u Dubrovnik zbog trgovačkih poslova i stupio je u službu Rada Getaldića.
Getaldić ga šalje u Novi Pazar da ga obuči među tamošnjim trgovcima, odakle se Nikola vraća u Dubrovnik vrlo bogat.
Iako rimokatolik, on je ne samo „srpski pisao”, već se i interesovao za prošlost svojih srpskih predaka.
Zbog njegovog interesovanja za srpsku prošlost, Riđeputi, koji je sa Farlatijem i Kaletijem izdavao čuveno djelo u osam svezaka, Illiricum sacrum, zamolio ga je da mu opiše srpske starine.
Tako je nastao Nikolin spis „Relazione dei Monasterii della Provincia di Rassia” (Staroraška sjećanja).
Boškovići su imali svoj grb. U početku su se služili grbom Pokrajčića, koji je vjerovatno upotrebljavao i Božo Pokrajčić, otac Nikolin.
Teško je sa sigurnošću utvrditi kada su Boškovići dobili plemstvo. Najvjerovatnije su ga dobili 1595. godine kao Pokrajčići, ili čak ranije. Na osnovu toga je vjerovatno da je porodica Bošković dobila plemstvo i grb 15.4.1718. godine. Ta dodijela plemstva upisana je u „Kraljevsku registraturnu knjigu” („Liber regius”), br.XXVII, na strani 49.
Pored drugih značajnih ličnosti iz ove porodice, posebno su se isticali Božo i Ruđer Bošković.
Božo Bošković rođen je u Dubrovniku 18.2.1815, a umro je 3.1.1879.godine. Bio je veoma imućan i ugledan trgovac. Ostavio je dubrovačkojo pštini 10.000 forinti za školovanje zapuštene djece „bez razlike vjere”.
Po njegovoj želji, 3.11.1879. sestra mu Marija, žena Teodora i brat Nikola osnivaju žensku jednorazrednu školu za pravoslavne djevojke, tj.„Zakladu Bože Boškovića”.
Najistaknutija ličnost u porodici Bošković, zasigurno je bio Ruđer Bošković. Rođen je 18.5.1711 u Dubrovniku, a umro je 13.2.1787.godine u Milanu.
Inače je bio astronom, fizičar, diplomata i pjesnik. Školovanje je započeo u rodnom gradu u „Collegium Ragusinum”, nastavio u Rimu u „Collegium Romanum”.
Poslije završetka studija filozofije, matematike i fizike, predavao je u nižim razredima „Rimskog kolegija”, nastavivši istovremeno studije teologije kao isusovac. Već 1736. godine počeo je objavljivati rasprave obilježene njutnizmom sa područja matematike, fizike i astronomije.
Ruđeru je 1736.godine povjereno da istraži pukotine na kupoli crkve Sv. Pavla u Rimu, o čemu je napisao detaljan izvještaj. Već u prvim radovima pisao je o obliku i veličini Zemlje, te o nejednakosti sile teže.
Pozivu portugalskog kralja Ivana V da u Braziliji izmjeri meridijanski stepen nije se mogao odazvati, jer je po nalogu pape Benedikta preuzeo drugi posao, a zatim je sa La Mairom(La Merom) izveo mjerenje meridijana između Rima i Riminija. O tome je napisao djelo Philosophiae naturalis theoria existentium, koje je izišlo u Vieni (Beču) 1758. godine, a doživjelo je mnogo izdanja.
Iz Beča Ruđer odlazi u Pariz (1760), gdje kao član jezuitskog reda nije naišao na povoljan prijem u krugu naučnika-enciklopedista. Iste godine otputovao je u London, gdje je primljen u Londonsko učeno društvo i pozvan da posmatra prolaz Venere ispod Sunca.
On je 1761. godine iz Venecije pošao u Carigrad, a 1762. iz Carigrada odlazi u Varšavu u namjeri da produži put do Petrograda. U tome ga je bolest spriječila, te se preko Beča vraća u Rim (1763).
Svoj put opisao je u djelu Giornaledi un viaggio da Constantinopoli in Polonia (1784).
Iz Rima odlazi u Paviju (1764), gdje radi kao profesor matematike, zatim postaje profesor astronomije u Milanu, gdje je osnovao zvjezdarnicu.
Godine 1773. preuzeo je upravu optičkog instituta u Parizu. Zatražio je 1783. godine dopust u Francuskoj da objavi cjelokupna djela, ali je ubrzo obolio, te ga je zatekla smrt u Milanu, u 76.godini života.
Iako je čitav životni vijek proveo u tuđini, nije zanemarivao svoju srpsku narodnost. Kada ga je jednom D’Alambert nazvao Talijanom, odlučno je to odbio.
On je bio i ostao Srbin, premda katoličke vjeroispovijesti.
Napredovanjem nauke raste sve veća slava i zasluga ovog velikog sina srpskog naroda. Ruđer se znao kretati u brojnim granama ljudskog znanja: u astronomiji, meteorologiji, fizici, filozofiji, geologiji, geodeziji i poeziji.
Bio je pravi učenjak u egzaktnim naukama, plemeniti oganj iz kojeg su se posipale razne varnice znanja.
Ispitujući sile prirode, utvrđivao im je pronađene zakone, otkrivao skrivene tajne naše planete, te popularizovao nauku uopšte.
Iza sebe, ostavio je veliki broj naučnih radova od koji neki imaju svijetski značaj.
IZVOR: Marko Atlagić, Neke značajnije srpske plemićke porodice u BiH i njihovi grbovi, BAŠTINA, Priština-Leposavić 2008.
PRIREDIO: Boris Radaković
Šta Vi mislite o ovome?