U bilblioteci Gimnazije „Jovan Dučić“, Olgica Cice je pred svojim nekadašnjim đacima predstavila svoju posljednju knjigu „Ernestina priča“.
Pošto nekoliko Olgičinih knjiga imaju u naslovu riječ „priča“, ovaj susret se i dogodio pod tematskom odrednicom Olgičina priča.
Susret su organizovale profesor srpskog jezika Vesna Andrić i bibliotekarka gimnazije Dijana Lalović.
Uz autora, o ovoj knjizi, ali i o drugim njenim knjigama, govorila je Milana Babić predsjednik Književnog udruženja „Susret“. Ona je najavila veče druženja sa djelima Olgice Cice u Muzeju Hercegovine sredinom ljeta.
Susret je protekao u intimnoj i opuštenoj atmosferi. Poeziju Olgice Cice čitala je Milana Babić, a potom su đaci imali priliku da čuju i njene stihove.
Poseban pečat ovom susretu dali su učenici koji su kazivali dijelove iz „Ernestine priče“.
Na kraju promocije đaci su postavljali pitanja koja su dodatno doprinijela opuštenoj atmosferi.
Na kraju druženja, Olgica je pročitala dio iz knjige koji sa sobom nosi ideju same knige – ostati čovjek uprkos svemu.
Za sve Trebinjce koji pamte Bratu Pavlovića, pjesnika i boema, jednog od onih koji žive u pričama i kada stopama ne hode zemljom, Olgičina pjesma posvećena njemu.
BRATU PAVLOVIĆU (pjesniku)
Jest, ti si znao da su naše samo sjene stvari
Da je tlo za sitni korak, nebo je za let.
Živio u svijetu što mnogo ne mari
U kojem je pjesnik prosjak ismijan i klet.
Ti si bio jedan zvižduk plavi
Komete si krao i spuštao u sebe
Kasno si stizao na diobe
Brze su lađe uvijek bile ispred tebe.
Samo pod mramor nisi zakasnio, tu se uvijek prerano stigne
Dolazi li iko, osim nas sa istim njedrima?
I sad, evo sam si, ašikuješ s nebom
I dižeš oči da ti kaplju zvijezde
A one ti samo pričaju o tome
Da su nade pernata bića i brzo odjezde.
Ti si s praznom čašom, pijan od rođenja
Naučio si da velike tuge zanijeme, mru snoviđenja
I zime nam rano u prozor ulaze
Zabijele nam divne vertikalne staze.
Ne znam šta je s mostom iz mostovgrada
Sa dna naših priča.
Ti imaš dan rođenja
Penjanja i posrtanja
I zadnjeg putovanja.
Odlaze i kriminalci i pamtimo ih
Odlaze i ubice.
A ti si oživio ptice
Sagradio česmu i rodio pjesmu
Naselio tišine, ukrotio tmine
Još uvijek si tu negdje gdje smo mi
Pred nama nedovršeni osmijeh
Hoće da se zaokruži.
Nisu ga spržile ni zime što bride
Ni tvoje ime nisu
Dolazi li iko, osim nas što se stide?
Pitam se često, znaš
Zašto smo uvijek bili tako
Neopisivo skromni.
Pjevali smo:
Neću noć bez zvijezda
Ni dan bez darivanja.
Ti si naučio tajnu
Kako se može vraćati.
Šta Vi mislite o ovome?