U neuronauci, hrana je nešto što se zove "prirodna nagrada". Da bismo preživjeli, hrana, seks i briga o drugima moraju da budu "užitak za mozak", kako bi se takve radnje prirodno ponavljale.

secer

Slatke stvari su poseban užitak, ali današnji čovjek konzumira šećer, umjesto prirodnih slatkiša. Šta se desi mozgu kada ostane bez imalo slatke nagrade?

Mozak radi tako da kada uradimo nešto što je uživanje, neuroni ispuštaju dopamin, i daju znak mozgu da je to nešto dobro. Tako je vaš mozak konkretno povezan sa pokretom ruke ka još jednom parčetu torte, prenosi CNN.

Nauka vjeruje da je ljudima urođeno da vole slatko. Kada bi naši preci naišli na, recimo, neke vrste bobica u prirodi, slatko bi značilo dobro, a gorko - da je otrovno. Voće je najljepši slatkiš, ali opet današnji režim isrhrane daje prednost drugim oblicima slatkog.

Konkretno - šećeru.

Šećeri sakriveni u brojnim namirnicama

Na primjer, prije 10 godina prosječan Amerikanac bi pojeo 22 kafene kašike šećera dnevno, u raznim oblicima. To iznosi oko 350 kalorija, samo u čistom šećeru. Prema novijim istraživanjima, prosječan Britanac pojede 238 kašičica šećera svake nedjelje!

Danas, skoro je nemoguće da kupite spremljenu, spakovanu hranu u prodavnici koja nema bar malo šećera. Ti skriveni šećeri su najopasniji, pošto polako izazivaju osjećaj zavisnosti. Na sličan način kako droge poput nikotina, kokaina i heroina djeluju na mozak, šećer bombarduje mozak osjećajem užitka. Tako vremenom postajemo zavisni, kao i od svake druge droge.

Šećeri se često kriju i u slanoj hrani - poput kečapa, raznih namaza, ajvara.

I kao i druge droge, vremenom nam treba "veća doza". Ukoliko dug period vremena konzumiramo sećer, sve će više biti potrebno da se otpusti dopamin, i da osjetimo ponovo taj osjećaj užitka. Mozak postaje tolerantan na šećer, i treba nam više da bi dostigli "šećerni fiks".

A šta se desi kada pokušamo da se "skinemo" sa vještačkog šećera?

U studiji objavljenoj 2002. na Prinston univerzitetu, laboratorijski pacovi su najprije "navučeni" na šećer, a potom im je naglo ukinut isti. Rezultati nisu bili previše dobri, za šećer. Pacovi su bili nervozni, tresli su se, nisu htjeli skoro uopšte da se kreću po kavezu.

Rađeni su i drugi eksperimenti, koji su povezivali "skidanje" sa sećera sa malodušnošću, neaktivnošću, impulsvinim ponašanjem.

Naučnici ipak naglašavaju da su ovo esktremni eksperimenti, pošto su pacovi 12 sati gladovali, a potom 12 jeli bez prestanka slatkiše. Koliko god voljeli slatkiše, rijetko ko je u stanju 12 sati da ih jede bez prestanka - tako da nivo zavisnosti nije toliki koliki je bio u eksperimentu.

Ali veza je jasna. Skidanje sa šećera je veoma slično odvikavanju od droge.

Šta se desi kada prestanete da jedete šećer? Ništa posebno!

Kakva će reakcija organizma biti ukoliko sebi ukinete sve izvore rafinisanog šećera?

Mnoge knjige i naučni članci su se posvetili fenomenu šećerne zavisnosti, i ono što najprije osjetite je osjećaj jake želje da jedete slatko, iako ste upravo pojeli omiljeni ručak, ili ste čak sasvim siti. Neki ljudi prijavljuju da imaju i fizičke reakcije, poput nervoze, da im se tresu ljude, hladni znoj.

Ipak, reakcije poslije "ostavljanja" šećera nije toliko ozbiljna kao skidanje sa droge.

Vremenom ta želja slabi, a nekim ljudima je dovoljno oko 40 dana da potpuno zaborave na slatko, dok neki ne uspiju čitav život. Sasvim je individualno.

Takođe, odvikavanje od šećera zahtjeva veliku promjenu u ishrani. Izbjegavanje prerađenih kupovnih proizvoda, slanih ili slatkih, zahtijeva dosta žrtve i promjene životnih navika.

Ali vremenom, tijelo i mozak se naviknu, i vrate u stanje kada su i slatke bobice dovoljne da nam da budu "prirodna nagrada".