OTAC DARKO ĐOGO – O odlaganju krštenja

Autor: Darko Đogo/pouke.org Foto: pouke.org
TREBINJELIVE 18. 05. 2016. - 12:20h

Budući da sam sveštenik i nastavnik na Bogoslovskom fakultetu, dosta ljudi mi piše sa izvjesnim problemima, često i sa željom da „intervenišem“ i „proguram“ nešto što je, po njihovom osjećaju za pravdu i „kako treba“ , a što se, eto, nije desilo ili se ne dešava „u Crkvi“.

darko djogo krstenje

Jedan od češćih slučajeva jeste onaj u kome nadležni parohijski sveštenik po njihovom shvatanju „ne želi“ da izađe na opijelo u nekom tragičnom slučaju kada je pokojnik bio Srbin, samim tim, jel`te, i Pravoslavac, „ali eto nije stigao da se krsti“, pa da, eto, ja nešto proguram po tom pitanju. Zapravo, uopšte ne biste vjerovali koliko je to često slučaj.

Zato mislim da je potrebno da napišemo nekoliko rečenica obajšnjenja, kako ih ne bi stalno morao da pišem u porukama. Pogotovo zato što su takvi slučajevi gotovo tipski i određeni rezoni i rečenice se ponavljaju iz dana u dan, iz slučaja u slučaj. Naročito je tragično to što u tom slučaju ni porodica ni njena okolina, pogođeni tragedijom, nisu spremni /očekivano) da racionalno razmišljaju, a pogovoto ne da prihvate svoj udio odgovornosti što sveštenik ne može da izađe na opijelo, pa je jedina mogućnost da takvih slučajeva ne bude ili da ih bude što manje ta da na vrijeme obrazujemo Pravoslavne Srbe.

Najprije jedna temeljna istina: možda se Srbinom postaje rođenjem od srpskih roditelja (u ne tako davna vremena Srbima su se izjašnjavali ljudi koji to biološki nisu bili, ali su se identifikovali sa srpskom kulturom, poput Nušića, Vinavera, Pančića, Jurišića-Šturma itd) ali se „Pravoslavcem“ tj. organskim članom Pravoslavne Crkve (ne samo Srpske, nego Svekolike) postaje KRŠTENjEM i nikako drugačije. To što se neko rodio kao Srbislav Popović ne znači ništa iz perspektive Crkve ako se nije krstio u Pravoslavnoj Crkvi.

Jedini i bukvalno jedini izuzetak od ovog pravila predstavljaju vojnici koji su poginuli u proteklom ratu, za koje znamo da su branili pravoslavno selo, a bukvalno nisu stigli da se krste. Još je stara Crkva znala za primjere rimskih vojnika koji bi, vidjeći mučeništvo Hrišćana, odlučili da bace mač i sami postanu mučenici – kako niko nije stigao da ih krsti, Crkva ih je smatrala „krštenim u krvi“. Ali to je samo taj i izuzetan slučaj.

Inače nema razloga za odlaganje krštenja. U davna hrišćanska vremena, ljudi su često odlagali krštenje do pred samu smrt jer su smatrali (ispravno) da ih krštenje prima u novi život, brišući sva starija sagrešenja. Međutim, dešavalo se upravo ono što se dešava danas: da ljudi umiru nekršgteni i samim tim izvan zajednice Crkve, iako za to nije bilo dobrog razloga. Zanimljivo je da je i sam Sveti Grigorije Bogoslov pretrpio isto iskustvo: odlagao je krštenje, a onda je u brodolomu osjetio životnu opasnost i odmah poslije brodoloma se krstio, ali i napisao djelo protiv odlaganja krštenja. Od tada se utvrdila praksa krštenja male djece i, premda su neke protesnatsnke denominacije zamjerale zakvoj praksi, a i danas se često čuje kako „dijete kad napuni osamnaest – samo će odlučiti“ – to je najpraktičniji način da se izbjegnu situacije radi kojih i pišemo ove redove.

Dakle, od apostolskog vremena do danas, samo se krštenjem postaje Hrišćaninom jer je prosto svrha i smisao krštenja – upravo i tome da se u toj tajni, kroz trokratno pogruženje i ispovjedanje vjere u Oca, Sina i Svetog Duha – postaje Hrišćaninom.

A sad o nekoliko tipskih rečenica koje se čuju kao razlozi za odlaganje krštenja. Moram odmah da kažem: slučaj potrebe da se na pravoslavno-crkveni način sahrani nekrštena duša nastao je u današnjem vremenu turbo-folk pobožnosti u kome se mnogo šta radi „jer treba“, „jer je običaj“ i „jer je neko u selu tako rekao“. To je klasični slučaj u kome se „običaji“ ili bar njihovo nakaradno tumačnje direktno suprotnjtavljaju etosu i mišljenju Crkve. A sad krenimo redom.

1) Nismo ga krstili jer smo imali žalost u porodici nedavno, pa nismo htjeli da pravimo veselje

Najprije, kada je u pitanju dijete od 10 ili momak od 25 godina, ovo nije opravdan razlog jer „žalost“ nije mogla trajati sve to vrijeme. Onda se obično redaju drugi razlozi sa ove liste, sve da bi se opravdala zanemarivanje i odlaganje nečega što se, eto, sada, ispostavilo kao neophdono. Ali, hajde da se zadržimo na dubljem problemu, a on jeste: KRŠTENjE NIJE PORODIČNO VESELjE nego TAJNA KOJOM ČOVJEK BIVA PRIMLjEN U CRKVU HRISTOVU i potpuno je nevažno da li ćete, kada, kako ili uopšte nećete praviti veliko veselje.

Nakaradno tumačenje prema kome se krštenje ne pravi „u vrijeme žalosti“ nema nikakve veze sa crkvenim etosom (načinom na koji Crkva radi i misli), ni sa pravoslavnim Predanjem, ni sa bilo čim hrišćanskim. Da li neko u selu tvrdi to – njegova je stvar, ali to nije pravoslavno tumačenje.

2) Čekali smo kuma da dođe iz Australije/Austrije/Kanade/Gradiške

Nebitno odakle. Lijepo je da se kumstva čuvaju, ali ni to nije razlog za odlaganje krštenja. Obično se kum „čeka“ iz prtokolarnih i finansijskih razloga. Ako ste kumovi – kumova je prva obaveza da mu u kumovskoj kući ne sjede nekrštena djeca, a pogotovo ako je toj djeci 35 godina.

3) Nismo htjeli da ga/je krstimo pred smrt, da ne baksuziramo

Vjerovali ili ne, i takvu sam rečenicu čuo. Kasnije je nastao čitav haos i pritisak na sveštenika, mada je on roditeljima bolesnog djeteta nekoliko puta predložio da se dijete krsti. Kasnije je trpio pritisak zbog „bezorazluka“ da ne izađe na opijelo djevodjčici. Dakle,ma koliko bilo glupo što to moram uoopšte da napominjem, ali KRŠTENjE JE SVETA TAJNA i njime se sigurno ne „baksuzira“ – da ne napominjemo da je hrišćana nedostojno samo sujevjerno rezonovanje o „baksuziranju“ i „sreći“.

4) Nismo htjeli da ga/je krstimo/nije htio da se krsti jer je sveštenik tražio novac

Ovo je vrlo česta rečenica. Ne tvrdim da nema gramzivih i bezobzirnih sveštenika koji unaprijed traže „tarifu“, ali ako je takav slučaj – na moju odgovornost, izvolite, otiđite kod sveštenika koji ne traži novac ili u neki manastir pa se krstite. Takođe, u parohijama se često organizuju i zajednička krštenja – i to je prilika da se dijete krsti. Iako ima ružnih. a vidljivih primjera koji se često ponavljaju i daju sliku svešetnstva kao kolektiva koji, eto, samo sjedi i razmišlja koliko i kako nekome naplatiti nešto – moje iskustvo „iznutra“, neđu sveštenstvom, jeste da su takvi pravi izuzetak i da narod češće podleže onome „znam da je komšija dao popu 100 maraka, trebalo bi da dam i ja“, pa se onda, i ne pitajući sveštenika da Svetu Tajnu obavi – priča kako „taj pop uzima toliko i toliko“, a da se sa sveštenikom i ne priča.

Sveštenici među kojima se ja krećem NE TRAŽE unaprijed dogovoreni ili običajem ustanovljeni iznos za bilo šta. Kao što rekoh: ako Vam neko, poslije razgovora o krštenju, zatraži TARIFU otiđite kod drugog sveštenika ili u Manastir i krstite dijete tamo, a ako vas neko pita ko vam je to rekao – recite moje ime, spreman sam pred Bogom da odgovoram za takav „zločin“. Inače, da se razumijemo, ne stoje ni neka pretjerivanja i pomodarstva, gdje ljudi žele da se krste „tamo gdje nam se sviđa“. Krštenje je svugdje isto, kao i svaka druga Sveta Tajna, ili, kao što je govorio Nikolaj Ljeskov: Ako ti je Jerusalim u srcu, možeš živjeti i u ruskoj stepi.

Ono što je vrlo bitno da znamo jeste da, u slučaju smrtne opasnosti, SVAKI HRIŠĆANIN MOŽE KRSTITI čovjeka tako što će uzeti tekuću vodu i obliti ga govoreći riječi „Krštava se sluga Božiji (ime) u ime Oca Amin i Sina Amin i Svetoga Duha Amin“. Naravno, bolje je krštenje pogružavanjem i tada, ali je ono često u slučaju bolesti ili ranjenosti praktično nemoguće. Ako opasnost prođe – čin krštenja i mirpomazanja će okončati sveštenik.

Sve su to razlozi zašto ne treba odlagati krštenje.

TAGOVI:

Komentari

Jedan podatak za one koji ne znaju, Pavle Jurišić ŠTURM je bio Srbin, a ovdje je napisano, kako se on tako izjašnjavao, a to nije bio. Šturm je iz pripadao Lužičkim Srbima ili Sjevernim Srbima, kako oni sebe nazivaju.

Odgovori

Lijepo pročitaj tekst, sveštenik je rekao da se on jeste izjašnjavao kao Srbin i živo kao Srbin njegujući srpsku kulturu i običaje, ali to nije bio po porijeklju. Osmi toga je rekao da nije isto biti Srbin i Pravoslavac i tu koristio ovo poređenje. Lužički srbi stari su zapadnoslovenski narod, koji živi u istočnom delu Nemačke, pokrajine Saksonija i Brandenburg, u kraju koji je poznat kao Lužica.Govore dva slična jezika: gornjolužičkosrpski (pod uticajem češkog jezika) i donjolužičkosrpski (pod uticajem poljskog jezika). Oba jezika spadaju u slovensku grupu indoevropske porodice jezika. Lužičkih Srba ukupno ima oko 60.000, a po veroispovesti su većinom protestanti, a manjim delom katolici.

Odgovori

Dobro sam ja pročitao tekst, ali ti nisi shvatio moju rečenicu. Šturm je bio Srbin po porijeklu, to što je Lužički ili Sjeverni Srbin ne znači da nije Srbin. On je bio Srbin, izjašnjvao se kao takav. To što je kod nas samo pravoslavac Srbin je naš problem. Zato su Muslimani danas Bošnjaci, a Katolici u Hercegovini Hrvati.

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne i stavove internet portala TrebinjeLive.info. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal TrebinjeLive.info zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.
Evo zbog čega je TrebinjeLive najčitaniji i najuticajniji portal u gradu!
8.500+
dnevnih
posjeta
265.000+
mjesečnih
čitanja
620.000+
mjesečnih
pregleda stranica
18.500+
fejsbuk
sviđanja