AKCIJAŠI JUGOSLAVIJE – Kako su se Haso i Ljilja dovezli u kariolama pred matičara?

Autor: Božo Morić Foto: TrebinjeLive
TREBINJELIVE 02. 05. 2016. - 8:16h

Odijelo i vjenčanicu na sopstvenom vjenčanju zamijenili su brigadirskim uniformama, a umjesto u automobilu kolege su ih do matičara dovezle u kariolama. Trebinjac Haso Nikontović i Ljiljana iz Sokobanje upoznali su se na radnoj akciji u Čakovcu u Hrvatskoj, a vjenčali su se da se prethodno nisu ni poznavali, a kamoli zabavljali.

haso i ljiljana nikontovic akcijasi trebinje

Sa nostalgijom se ovaj bračni par iz Trebinja sjeća radnih akcija u Jugoslaviji i proslave 1. i 2. maja – Praznika rada, kada su sa ponosom isticali svoje učešće u izgradnji države. Akcijaši su dolazili iz svih krajeva Jugoslavije, a različiti gradovi bili su mjesta novih ljubavi.

„Od prvog dana kad sam je primjetio, javila se simpatija. Rodilo se nešto između nas. Za prvih petnaestak dana radne akcije gledali smo se i javljali jedno drugome. A slučajnost je bila da su njen i moj paviljon bili jedan do drugoga. Pokušao sam nekoliko puta da je osvojim, ali bezuspješno“, kaže Haso, dodajući da je na kraju smogao snage – uhvatio je Ljilju za ruku, izveo je ispred paviljona, sjeli su na drvenu klupu i zaprosio je.

haso i ljiljana nikontovic akcijasi trebinje

Zajedničko Hasu i Ljiljani bilo je samo jedno – živjeli su u Jugoslaviji. Sreli su se, rekli bi ljudi – sudbina ih spojila, na udarničkoj akciji, a ljubav se rodila na prvi pogled. Kršni Trebinjac i lijepa Ljilja bili su predodređeni jedno za drugo.

„Da mi je neko rekao da ću se udati na radnoj akciji, rekla bih mu da je lud. Ocijenila sam da sa Hasom mogu da nađem zajednički jezik. Sve je ispalo spontano. U početku sam mislila da je šala kada me je pitao ‘bi li se udala’. Rekla sam mu ‘ako misliš ozbiljno može, a ako misliš da se zezaš bježi od mene'“, priča Ljiljana, dodajući da je Haso pokazao ozbiljnost, iskrenost, pa stupanju u brak nije bilo smetnji.

Nakon pristanka, uslijedilo je prikupljanje papira za matičara. Hasovi papiru su stigli prvi, a Ljiljana je svoje pričekala. Bojala se da neće ni stići, jer su joj ih trebali poslati djed i baba, pošto joj je majka umrla, a otac je bio na putu.

Kad su krenuli iz Trebinja, odnosno Sokobanje na radnu akciju, na svadbu ni jedno ni drugo nisu ni pomišljali. Ipak, Ljilja, tada apsolvent farmacije, Haso već te 1982. godine iskusni akcijaš, brzo su organizovali najljepši dan u životu. Poštom su stigla i Ljiljina dokumenta.

Kum, kuma, stari svat, đeverovi i barjaktar uveličali su proslavu, a vožnja u karioli i sudbonosno DA ispratilo je na stotine akcijaša iz cijele Jugoslavije, kao i brigada Rusa.

„Poslije vjenčanja u matičnom uredu, kome je prisustvovao i predsjednik opštine Čakovec, sjeli smo u kariole i provozali se kroz grad. Ljilju je vozio brigadir iz trebinjske brigade ‘Dragica Pravica’, dok je moj šofer bio iz njene brigade“, prisjeća se Haso.

haso i ljiljana nikontovic akcijasi trebinje (7)

Fešta je nastavljena u paviljonu, a za Hasa i Ljilju tek je uslijedilo iznenađenje. Po povratku u Trebinje pod platanima je mladence dočekalo preko šest hiljada sugrađana.

Pjesma, poljupci, zagrljaji – 1982. godina bila je u znaku Hasa i Ljiljane Nikontović, za koju je Trebinje u tom trenutku ličilo na raj koji je sanjala 25 godina.

„Izašli smo iz autobusa kod hotela Leotar, pješke preko mosta do pod platane, odsjekle su nam se bile obje noge. Nismo znali kako će reagovati Hasovi roditelji, društvo… Svi su nas super prihvatili. Bila je fešta. Došli su zatim svi brigadiri u naš stan u Goricu, gdje smo nastavili veselje čitav dan i noć“, priča Ljiljana.

I u Glasu Trebinje ostalo je zapisano – „Na kući se barjak vije, više Hasan momak nije“, stih je koji je pjevao barjaktar Kosta Sorajić.

haso i ljiljana nikontovic akcijasi trebinje

„Ja sam te 1982. najviše povukao na akciji. Dobio sam najveću udarničku značku, najveće priznanje – doveo sam moju Ljilju sa kojom sam u braku 34 godine i imamo dvoje djece. To mi je najveće zadovoljstvo“, sa ponosom naglašava Haso.

Za Hasa su radne akcije bile sve. Volio ih je koliko i sebe. Danas mu je teško bez njih. Fale mu druženje, bratstvo i jedinstvo. A koliko su mu značile, govori i činjenica da je supruzi pred brak rekao da će nastaviti sa radnim akcijama, što je naišlo na njeno odobravanje.

Sa suprugom i kćerkom je zajedno bio na radnoj akciji 1988. godine u Smederevu. Tada kao komandant predvodio je trebinjsku brigadu. Na toj akciji je proslavio i šest godina braka. A akcijaši su mu tim povodom napisali pismo.

„Šest godina braka, akcijaškog znaka. Naš Haso je u dobroj formi, pa Ljilju čuva i mnogo voli. Našem pozdravu nikad nema kraja, našem Hasku sviđaće se ova stvar do kraja. I da ne pretjerujemo mnogo u tekstu, Trebinjci su sa njim na svakom mjestu“, zapisali su i potpisali se brigadiri, a Haso i danas ovo pismo čuva kao oči u glavi.

Kad bi se akcijaši iz Trebinja pripremali za odlazak na radnu akciju, prijavilo bi se i po 400 omladinaca, a u autobus bi ih moglo stati svega 50-ak. Danas štela i veza trebaju za posao, a tada, kažu Nikontovići, za odlazak na radnu akciju.

haso i ljiljana nikontovic akcijasi trebinje

Ljiljana je otišla u penziju, a Haso, poslije 18 godina provedenih u Industriji alata, novi posao je pronašao prije desetak godina u Centru za socijalni rad. U Čakovcu više nikada nisu bili. Trebinje ih je uzelo u svoj zagrljaj.

TREBINJCI SU BILI NAJOMILJENIJI BRIGADIRI

Akcijaši iz Trebinja svugdje su bili rado dočekivani. Za razliku od drugih brigada, dočekivali su ih sa kafom i krofnama. Sjeća se toga i Ljilja. Kaže, Trebinjci su bili nešto posebno.

Sa njom se slaže i Haso. Prisjeća se da su ih jedne prilike zaustavljali da se ne vrate u Trebinje. Lijegali bi ljudi i pod autobuse, a kad bi kretali kuknjava zadugo ne bi prestajala.

haso i ljiljana nikontovic akcijasi trebinje

„U Čakovcu sam više vremena provodila  sa trebinjskom brigadom nego sa mojom. Sa njima sam se osjećala posebno, kao da sam kod svoje kuće sa najrođenijim“, kaže Ljilja.

Haso bi, kad bi mogao, danas vratio radne akcije. Supruga Ljilja, s druge strane, poručuje da mu ovoga puta ne bi dala da ide. Potrebniji je, kaže, kući.

A on svake godine obilježi 1. april – Dan omladinskih radnih brigada. Okopa baštu na poslu, posadi cvijeće, prisjeti se tako srećnijih i boljih vremena.

„Danas je sasvim drugi svijet. Ljudi su se promijenili. Nema više te sreće. Kad sam došla u Trebinje sva su lica bila nasmijana, a sada sve nešto smrknuto. Ljudi su opterećeni problemima. Gleda čovjek samo da preživi“, ističe Ljilja.

Omladina, kažu Nikontovići, danas živi drugačijim životom. Više voli da se provodi, vozi dobre automobile, kupuje pametne telefone, oblači markiranu garderobu. Boje se bi li omladinci i kad bi se uvele radne akcije na njih išli. Niko više neće da radi za džabe, a na druženje i ne misle, kažu Ljilja i Haso.

ZAHVALNOST SOCIJALISTIMA 

Gradski odbor Socijalističke partije Trebinje posjetio je pred 1. maj – Praznik rada porodicu Nikontović.

„Nama je drago da još ima ljudi kao što je Rajko Ćapin, koji se sjetio Hasa i Ljilje, radnih akcija. Hvala im što su nas obišli, popričali. Bio je to jedan od najljepših dana u našem životu“, ističu Nikontovići.

haso i ljiljana nikontovic akcijasi trebinje

TAGOVI:

Komentari

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne i stavove internet portala TrebinjeLive.info. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal TrebinjeLive.info zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.
Evo zbog čega je TrebinjeLive najčitaniji i najuticajniji portal u gradu!
8.500+
dnevnih
posjeta
265.000+
mjesečnih
čitanja
620.000+
mjesečnih
pregleda stranica
18.500+
fejsbuk
sviđanja