Šta da van rečen, mi smo Splićani. Ja san iz Varoši a muž mi je bija Lučanin, tako se onda Split dilija. On je bija drvodeljac i radija je na železnici a bija je i dobar muzičar. Na njega je moj Boris. I on, koji god inštrument da uzme u ruke on prosvira, govorila je Dinka Dvornik majka Borisa Dvornika.

boris dvornik

Zašto sam sa požutele strane TV Novosti od 7. novembra 1980. godine doslovno prepisao tekst za uvod u slovo o velikom Borisu Dvorniku? Iz dva razloga: jer lepši nisam mogao da smislim a da bude in medias res i zato što je iz pera našeg kolege novinara i filmskog kritičara Milana Mitića koji je godinama pohodio Filmske susrete i pisao o glumcima najlepše prikaze i kritike. Poznavao sam obojicu i obojici se divio za ono što su radili.

Boris Dvornik spada među najdragocenije glumce jugoslovenskog filma. Od uloge u filmu „Deveti krug“ kada je naprečac osvojio publiku i kritiku, Dvornik stvara izuzetne uloge u ogromnom žanrovskom i karakternom opsegu. Bio je podjednako sjajan u komedijama i farsama, u dramama i ratnim, akcionim filmovima (samo jedanput u filmu „Događaj“ Vatroslava Mimice odigrao je negativca i na svu sreću nikad više), pokazujući veliku moć transformacije i harizmatskog hvatanja gledalaca za dušu i srce.

Otac Ivan, u Splitu su ga zvali Đovani, dao ga je na zanat, u brodogradilište. Majstori k'o majstori, odmah ga pročitali i zabrinutim roditeljima rekli da ga moraju pustiti da radi šta mu je volja.

Glumac!

U Novom Sadu završava Srednju glumačku školu (izdržava se uglavnom od svirke na gitari, a često i na časove dolazi sa bendom) i dobija prvi angažman u Srpskom narodnom pozorištu i u JDP u Beogradu. I kada ga je Karlo Bulić počeo da voda kroz sale, sobe, šminkernice i holove Jugoslovenskog dramskog pozorišta, misleći, gotovo je, Borisu nešto kvrcnu i umesto da postane Danski kraljević, sa Cvetnog trga, odlazi u Zagreb, upisuje Akademiju i počinje sve iz početka.

Imao je sreću i Boris i naša kinematografija. Na prvoj godini, dobija glavnu ulogu u Štiglicovom filmu „Deveti krug“. Otada je istorija: „Martin u oblacima“, „Da li je umro dobar čovjek“, „Medaljon sa tri srca“, „Prekobrojna“, „Sjenka slave“, „Licem u lice“, „Radopolje“, „Lito vilovito“, „Čovek nije tica“, „Bitka na Neretvi“, „Kad čuješ zvona“ „U gori raste zelen bor“..., poslednji film snimio je 2004 godine: “Duga mračna noć“, sastavljen od istoimene serije.

Do sredine šezdesetih godina Dvornik je nastupao uglavnom u komedijama, a od ''66. sa velikim uspehom i u filmovima s tematikom iz Narodnooslobodilačkog rata. Izdvajam: „U gori raste zelen bor“ (Zlatna rena u Puli) i „Most“ (Srebrna Arena u Puli). Zenit popularnosti Boris Dvornik dosegao je 1970. godine ulogama Roka Prča u kultnoj seriji „Naše malo misto“ i Meštara u „Velo misto“.

Kada je 1990. godine u Nišu, Borisu uručena „Slavica“ za celokupno stvaralaštvo koje dodeljuje Udruženje filmskih glumaca Srbije i žiri koji čine kolege, u bašti „Amerikanca“ gde je čašćavao celu kafanu i prve komšije, rekao je: “Ako plačete, to nije dobro ili ako šamarate, to isto nije dobro, potreban je filmski šamar. Meni je važna analiza lika, njegovi odnosi sa drugima...“, a onda su na niškom aerodromu više od dva sata držali za rep DC 10 da ne odleti u Split, jer Roko Prč nije imao snage da napusti prijatelje.

Kao da je predosetio. U Niš se više nikada nije vratija.

Privatno, a posebno face to face s novinarima, a još strašnije pred mikrofonom koji će zabeležiti njegove misli, dotle izuzetno društven i otvoren čovek, šarmer, spadalo, zajebant, zatvarao se kao jež u svoj u svoju dušu. A bila je ogromna.

Malo je poznato, da je celog života igrao ulogu revolveraša i u tome je bio najbolji i najbrži: najbrže je potezao novčanik od svih za stolom ma koliko da ih je bilo. Kada bi ga pitali od čega živi govorio je: “Imam dovoljno“.

Milan D.ŠPIČEK