Uvek sam volela glumce koji mogu sve da igraju, rekla je jednom prilikom prvakinja Narodnog pozorišta Stanislava Staša Pešić, pritom ne misleći na sebe, već iskreno, nesebično na kolege koji su je okruživali i sa kojima je delila artistički život.

stanislava pesic

Glumica je postala na “Autobuskoj stanici” Viljema Indža u kojoj joj je reditelj Milenko Misailović poverio ulogu Elme Dekvord.

Od debija 1963. godine, do njenog preranog odlaska iz stvarnog sveta 1997. godine, plenila je svojim talentom i šarmom u komadima “Tomas Mor”, “Ana Karenjina”, “Švabica”, “Galeb”, “Ribarske svadje”, “Smrt dolazi na Lemno”, nabrajam bez nekog reda, i išla je iz jedne predstave u drugu, bez pauze, bez odmora, od dramskog prvenca Milovana Vitezovića “Ko se boji Radoja Domanovića” na sceni danas zaboravljenog Kruga 101, do poslednjeg izlaska na scenu, do poslednjeg daha.

Počela je kao čudo od deteta.

Na filmu je ponekad bila nežna i nezaštićena devojčica, na televiziji, gotovo uvek, prava žena.

Rođena u Grockoj, detinjstvo je provela u Beogradu u ulici Georgi Dimitrova. Bila je prva Staša na Tašmajdanu. Otac Duško, advokat a majka Vera professor francuskog jezika. Dve sestre, dvojica sinova Pero i Ivan. Familija Pešić-Stanković.

U trinaestoj godini, pred Ljubom Tadićem i Verom Bjelogrlić polagala je audiciju i primljena je u Omladinsko pozorište, misleći da je pozorište samo drama i tragedija. Za komediju nije htela ni da čuje. Važila je za malu pametnicu koja je vodila glavnu reč.

Prema sopstvenom svedočenju “…bila sam drčna. Iako sitna i mršava mislila sam da sam najjača. Stalno sam se tukla pa sam kući dolazila u ranama i ožiljcima. Priređivali smo čak i boks-mečeve…Cela moja mladost bila je vezana za Omladinsko pozorište…”

Glumom je zapravo počela da se bavi pre upisa Pozorišne akademije: ne zna se ko je otkrio Stašu, ona TV ili TV buduću veliku zvezdu naše televizije, Olgu iz nezaboravne serije “Pozorište u kući”.

Pojavila se u emisiji za decu “En-den-dinus” a ubrzo i u seriji “Hiljadu zašto”, bila je asistent Banetu Vukašinoviću a sa uspehom je vodila, da ne verujete, i “Znanje-imanje”.

Na filmu je debitovala 1961. godine. Za ulogu Saše u “Pesmi” Radoša Novakovića , u Puli, primila je iz ruku žirija prvu filmsku nagradu. Talenat i fotogeničnost, prilagodljivost mediju nije promakla rediteljima, Radivoju Loli Djukiću, Fadilu Hadžiću, a posebno Vladanu Slijepčeviću koji joj poverava uloge u tri filma “Medaljon sa tri srca”, “Pravo stanje stvari”, “Štičenik”, Hadžić “Tri sata za ljubav”, Djukić “Bog je umro uzalud”.

Na Prvom festival glumačkih ostvarenja Jugoslovenskog igranog filma koji je u Nišu održan od 27. avgusta do 3. septembra 1966. godine u neverovatnoj konkurenciji, pored već afirmisanih zvezda Jugoslovenske kinematografije, Špele Rozin, Duše Počkaj, Branke Zorić, Olivere Vučo, Irene Papas (!), Ane Matić, Dušice Žegarac, Ljiljane Krstić, sa velikom Mirom Stupicom deli Prvu nagradu za žensku ulogu (nagrada „Carica Teodora” ustanovljena je sledeće godine): Mira za ulogu u filmu “Roj”, a Stanislava Staša Pešić za ulogu u filmu “Štićenik”

Divna, krhka devojka, žena, jedna od najlepših na našim scenama, namerno je gajila jednu vrstu naivnosti koja je shvaćena kao čistota pogleda na svet, znači, na nju samu. Spadala je, pisao je Jovan Ćirilov, u radosne ličnosti.
Takva je bila u najlepšim godinama našeg života a ista takva i u godinama praštanja od života.

Milan D.ŠPIČEK

Note: autor se zahvaljuje Dokumentaciji Radio-Beograda.