Savina Geršak, otvoriće večeras u 20.00 časova u Kulturnom centru u Trebinju 3. Festival mediteranskog i evropskog filma, koji će u narednih sedam dana okupiti veliki broj filmskih radnika iz cijele bivše Jugoslavije i šire.
Za slovenačku glumicu, poznatu po scenama u filmovima Živka Nikolića, ali i inostranim ostvarenjima, ovo je prvi dolazak u region poslije 30 godina.
Gledaoci je pamte je po ulogama Anke u filmu "Smrt gospodina Goluže", u filmu "U ime naroda" igrala je Mariku, a oprobala se i u stranoj produkciji, u filmovima "The Lone Runner", "Soldier of Fortune" i "Midnight Ride".
Posljednji film je snimila 1990. godine, nakon čega se povukla iz svijeta glume i posvetila se studijama psihologije.
Njen prvi dolazak u Trebinje iskoristili smo i za kratki razgovor. U nastavku teksta saznaćete zbog čega je ostavila glumu i da li će joj se ponovo vratiti, kako doživljava medijske natpise da je seks ikona Jugoslavije, kako pamti saradnju sa svojim krštenim kumom Petrom Božovićem...
TL: Kako ste se osjećali kada Vas je prvi put Živko Nikolić pozvao na snimanje filma „Smrt gospodina Goluže“.
SG: Doletjela sam avionom u Dubrovnik iz Njemačke. Nisu me pustili ni da uzmem stvari u Ljubljani, tako da sam došla samo sa jednom torbicom. Nisam znala ni šta je kamera, ni koji se film snima, ni ko igra. Rekli su samo ’dođi’. Ali, bila sam srećna što su me pozvali, jer sam imala želju da snimam filmove. U školi sam igrala u pozorištu, tako da je želja da snimam filmove trajala još od malih nogu. To je bilo kao da sam pogodila na lotu. A sami tok snimanja za mene je bio veoma lak, što su svi primjetili.
TL: Posljednji film ste snimili 1990. godine, posvetili ste se studijima psihologije. Zbog čega?
SG: Studranje je bilo moja tajna ljubav i to nije bilo slučajno, jer sam žalila što nisam završila studije. Trebala sam igrati u filmu „Raša haus“. Zvali su me u London i napravila sam probno snimanje sa Šon Konerim. U tom filmu je trebala da igra Mišel Fajfer, ali ona nije htjela da prihvati tu ulogu, i nakon toga našli su mene. Međutim, Fajverova se predomisli i prihvati ulogu. Da se to ostvarilo, vjerovatno, ja nikada ne bih studirala psihologiju. Bila sam razočarana i željela sam da ostvarim nešto što će biti čvrsto. Da ne bude više hoćeš raditi, nećeš raditi.
TL: Za Petra Božovića, ovogodišnjeg laureata nagrade ’Zlatni platan’, rekli ste da je „najveća duša i genije“. Kako, poslije 35 godina, posmatrate saradnju sa Vašim krštenim kumom?
SG: Da, on je i moj kum. Jao, pa vi znate puno više o meni nego ja sama. U ’Čudu neviđenom’ skoro da nije ni razgovarao sa mnom i nismo bili u najboljim odnosima. Tek poslije mnogo godina postali smo veliki prijatelji, a kasnije je on u manastiru Savina bio i moj kršteni kum.
TL: Mediji u posljednje vrijeme pišu da ste najveći seks simbol bivše Jugolavije. Kako ste sebe zamišljali igrajući uloge Anke, Amerikanke, Marike, a kako sada?
SG: Kada sam snimala to je za mene bila samo igrarija. Nisam razmišljala kakva je to uloga. Sve mi je bilo pomalo smiješno i zabavno. Nikada nisam razmišljala o nekom seks simbolu, jer u snimanju nisam bila ono što jesam. Živko mi je rekao samo nekoliko riječi i ja sam postalo to što je on želio. Sada gledam drugačije i veoma mi je drago. Vidim sebe mladu i bezbrižnu i sviđa mi se osoba koja sam bila. To je bilo nešto lijepo.
TL: Sa 28 godina napustili ste film, ali rekli ste da ćete se ponovo vratiti. Kada Vas možemo ponovo očekivati?
SG: Čim me neko zovne razmisliću o ulozi. Kada bi stigla ponuda za snimanje, dobro bih je pogledala. Ne bih sada snimala svašta. Trebalo bi da bude nešto kvalitetno, ali ne u smislu da ja odlučujem da li je kvalitetno ili ne, već ako bih se pronašla u toj eventualnoj ulozi možda bih ponovo bila na filmu.
TL: Snimili ste 1998. godine pjesmu sa Željkom Stanićem „Dobro mi došla“. Da li je to bio Vaš pokušaj proboja u svijet muzike?
SG: To sam snimila iz čiste zabave. Nikada nisam pomislila da idem u svijet muzike, nego mi se uvijek sviđalo kako je to Željko radio, jer sam ja kuma njegovoj sestri. Rekla sam mu da napiše pjesmu da zajedno pjevamo. To mi je bio mali san da snimim pjesmu, ali ništa više.
TL: Ovo je vaš prvi dolazak u Trebinje. Otvorićete filmski festival. Koliko je značajno što imamo sve više filmskih festivala?
SG: Što više festivala to bolje, jer se tu, prvenstveno, druže filmski radnici. Prihvatila sam da dođem u Trebinje jer su me organizatori jako lijepo pozvali, a i sjetili su se mene skoro tri decenije nakon što sam prestala snimati. Nisam mogla odbiti.
Kad sam čula Trebinje, odmah sam pogledala na internetu. Ova vaša rijeka još više me je privukla. Ovo što sada vidim je predivno.
Šta Vi mislite o ovome?