U Narodnoj biblioteci u Trebinju večeras je održana promocija drugog romana našeg sugrađanina Velibora Šipovca "Sedam krstova".
Velibor piše i prozu i poeziju i njegova želja je, kako kaže, da ostavi pečat u vremenu.
"U prozi pišem o rodoljublju, pravoslavlju, genealogiji i tu na neki način iskazujem ljubav prema svom narodu, porodici i podneblju u kojem živim, i jednostavnije pišem prozna djela. Pisanjem poezije želim da zapišem neke momente, trenutke, doživljaje, jednostavno da ih zapišem u vremenu. Poezija uglavnom oslikava ljubav, a to je Dučićeva sintagma da su pjesnik i ljubav jedna cjelina, da su nerazdvojni tokom čitavog života", kaže Velibor Šipovac u razgovoru za TrebinjeLive.info.
Šipovac u svom prvom romanu "Na granici" govori o prvoj Mitrovdanskoj ofanzivi 1992. godine na Nevesinje i na Hercegovinu, dok nas u romanu "Sedam krstova" vodi u daleku prošlost, ali ne precizira tačno vrijeme odvijanja radnje.
On naglašava da je u novom romanu "slučajno" spomenuo Svetog Vasilija Ostroškog, kada je bio zastupljen u pjesmama koje su se pjevale u Hercegovini.
„Prilike koje su se dešavale - da li slučajno ili po nekoj Božijoj promisli, stavio sam Svetog Vasilija u roman. Istoričari ovaj roman stavljaju u 18. i 19 vijek. Činjenica je da se radnja odvija za vrijeme turske vladavine ovim područjima i da je ovo jedna tragična priča o ocu Stevanu i njegovih šest sinova", naglašava Šipovac.
Stevan i njegovi sinovi su dali svoje živote za odbranu pravoslavlja i neprihvativši islam kao novu vjeru, iako su im nuđena raznorazna bogatstva ovozemaljskog života kao nagrada da to urade.
Velibora inspiriše Hercegovina u kojoj je rođen, koja mu je u srcu i u kojoj živi, kao i Hercegovinu koja je prošlost, sadašnjost i budućnost. On Hercegovinu doživljava kao Svetu zemlju i smatra da je ona posebno mjesto u cijelom srpskom narodu.
U večeras predstavljenom romanu autor donosi prikaz Hercegovine iz vremena turske okupacije.
"Hercegovina je oduvijek bila siromašna zemlja, jer u njoj nikada nije rađalo onoliko koliko je narodu trebalo. Teško se živjelo, radilo se od jutra do mraka i nikada se nije moglo sa sigurnosti tvrditi da će biti hrane za sve ukućane. Domaćin se borio da nejač, trudnice i starci ne budu gladni, a za ostale ukućane se nije mnogo marilo. Prema vremenskim prilikama podešavan je i život i poslovi u kraju...", dodaje Šipovac.
Naš sagovornik je čuo za predanje koje kazuje o ocu i njegovih šest sinova, i zbog toga je sedam krstova, zapravo, sedam ljudi osjenjenih u životu krstom - "kada su izgubili svoj žvot imamo sedam krsnih grobnih obilježja, sedam kamenih krstova", što je i simbolika naslova romana.
"Bilo je ovakvih primjera u raznim krajevima Hercegovine i šire. Mogao je biti i manji ili veći broj članova domaćinstva, jer je u svakom slučaju njihova žrtva nemjerljiva i jednaka je pred Bogom", kaže Šipovac.
U romanu ima dosta turskih izraza, riječi, koje su zastupljene negdje manje, negdje više u svim dijelovima Hercegovine, a zastupljene su i riječi koje su očuvane i koriste se i sada u našem jeziku i autoru su poznate, dok je pojedine izraze sasvim slučajno prikupio tokom rada na romanu.
"Mene su uvijek interesovali ne samo običaji i vjerovanja kod Srba, već i kod drugih naroda. Jednostavno, to je nešto što me zanimalo i što sam volio da učim", ističe Šipovac.
Kroz ovaj roman ne govori samo autor ili treće lice koje pripovijeda, već je to priča sviju nas. U romanu je prikazano kolebanje hercegovačkog čovjeka, ljudski unutrašnji nemiri, težnja za slobodom i univerzalni etički načeli.
"Prikazan je težak život hercegovačkog gorštaka, njegova vjerovanja, težnja za slobodom, ali i naslijeđenih moralnih vrijednosti. Neki su se kolebali kao i sada, koji bi izdali svoju vjeru radi ovozemaljskih blagodati. Međutim, to su ta kolebanja koja su prikazala razmišljanja između čovjeka kad mu se nešto nudi radi boljeg života i primjera Stevana i njegovih šest sinova koji su svjesno izgubili svoj život za nešto što je božansko, a ne ovozemaljsko", završio je Velibor razgovor za TrebinjeLive.info.
I na kraju, Lazar, jedan od Stevanovih sinova u romanu Ahmed paši kaže: "Ja sam neko ko živi, čuva svoje ime, ponos i vjeru. A ti diraš u sve što mi je najmilije".
Organizatori večerašnje književne večeri su Književna zajednica "Jovan Dučić", SPKD "Prosvjeta" Gradski odbor Trebinje i Narodna biblioteka Trebinje.
Dijelove iz romana čitao je Momir Brkić, biografiju autora knjige i recenziju Željka Vujadinovića pročitala je Vesna Đurić, dok je svoju recenziju pročitao Čedo Baćović, a Dragiša Šekarić i Vladan Perović su priredili pjesme uz gusle. Program je vodio Novica Telebak.
Šta Vi mislite o ovome?