Najviše imovine i kulturnog blaga Srpske pravoslavne crkve /SPC/ uništeno je tokom ratnih zbivanja u Hrvatskoj i na Kosovu i Metohiji, ističe upravnik Muzeja SPC-a Vladimir Radovanović.
On kao primjer navodi Pakračku biblioteku, u Hrvatskoj, koja je, malo nakon što je napokon vraćena SPC-u, za vrijeme posljednjeg rata u toj zemlji potpuno devastirana i uništeno je mnoštvo rukopisnih knjiga i arhivske građe.
"Predstoji nam posao da utvrdimo šta je sve nestalo i da nađemo način da ono što je opljačkano bude vraćeno SPC", naglašava Radovanović u intervjuu Srni.
On napominje da je vrlo teško napraviti procjenu koliko je opljačkanog crkvenog dobra završilo na "crnom tržištu", ali postoje informacije da se određen predmeti povremeno pojavljuju, na šta reaguju policijski organi.
Radovanović navodi da je SPC u Hrvatskoj za vrijeme posljednjeg rata spašavala ono što se nalazilo u srpskim crkvama te da je ono što nije iznijeto stradalo u ratnom vihoru.
"Postoje spiskovi onog šta SPC potražuje u Hrvatskoj, ali ti spiskovi nisu do kraja utvrđeni. Tu su različite vrste predmeta od arhivske građe do različitih ikona i bogoslužbenih predmeta. Zbirni spisak još nije napravljen i svaka eparhija pokreće brigu o svojim predmetima sa nadležnim organima da bi ih vratili", ističe Radovanović.
On napominje da je Hrvatska u obavezi da vrati cjelokupno privatno vlasništvo i ističe da se nada da SPC neće biti izuzeta iz opšteprihvaćenog pravila o poštivanju privatne svojine.
Radovanović najavljuje da će u narednih deset do 15 godina biti izvršeno popisivanje, evidentiranje i digitalizacija čitavog crkvenog kulturnog blaga, a za crkvenim predmetima koji su nestali tokom ratnih dešavanja biće raspisana međunarodna potraga.
"Žalosna je činjenica da ni danas nismo sigurni da neće biti nešto uništeno, jer se pojavljuju ekscesni primeri kada dolazi do skrnavljena srpske crkve ili pisanja raznih grafita ili nekih drugih provokacija i razbojništava koja su usmerena na uništavanje srpske kulture i istorije", kaže on.
Nažalost, ukazuje Radovanović, još ne postoji centralni registar gdje bi sve bilo popisano i obrađeno da bi imali tačnu predstavu šta se sve nalazi i šta je sačuvano u crkvama i manastirima SPC kako u Srbiji, tako i u Republici Srpskoj, BiH, Hrvatskoj i drugim zemljama.
"Zato još nije evidentirano koliko je u proteklim ratovima nestalo crkvenog kulturnog i duhovnog blaga, ali se radi o velikom broju, jer je u tim ratom vihorima, kako na podruju Hrvatske BiH, tako i Kosova i Metohije, stradao veliki broj hramova i manastira", kaže Radovanović za Srnu.
Govoreći o blagu koje čuva Muzej SPC, Radovanović pojašnjava da je digitalizacija važna zbog ranijih iskustava, kada je veliki broj predmeta bio uništen, nestao ili opljačkan.
On očekuje da će digitalizacija predmeta koji se nalaze u Muzeju SPC biti završena u narednih četiri do pet godina.
"Većina naših crkava ima ikonostase, određeni broj bogoslužbenih knjiga, i kada se sve to pomnoži dolazi se do više od milion predmeta koji imaju svoju istorijsku i umetničku vrednost", navodi on.
Crkva čuva predmete iz ranohrišćanskog i vizantijskog perioda - sam crkveni muzej ima više od 600 rukopisnih knjiga, što je najbogatija rukopisna zbirka.
Tu je i veliki broj ikona, crkvenih predmeta i predmeta od tekstila - ukupno više od 20.000 predmeta, koji se nalaze u depoima, među kojima su novčići iz ranohrišćanskog perioda i predmeti iz Srednjeg vijeka.
Najstarija rukopisna knjiga koja se čuva u Muzeju i koja je izložena jeste Izborno ili Aprekosno Jevanđelje iz 13. vijeka, a tu su i knjige iz 14, 15. i 16. vijeka.
Tu je i metalna ploča koja predstavlja scene bjekstva "Svete porodice" u Egipat, koja je, kako se pretpostavlja, iz 11. vijeka. Tu su i predmeti vezani za dinastiju Nemanjića.
Način na koji su ovi predmeti dospijevali do Crkve povezan je sa putanjom srpskog naroda i nedaćama koje je doživljavao, tako da veliki broj predmeta potiče sa juga Srbije, sa prostora Kosova i Metohije, kada je srpski narod pod pritiskom Turaka krenuo u velike seobe i došao do Fruške gore.
Radovanović podsjeća da je za vrijeme Drugog svjetskog rata tadašnja ustaška Nezavisna Država Hrvatska /NDH/ okupirala te fruškogorske krajeve. Pod ustašama većina tih manastira je porušena i opljačkana, a blago je odnijeto u Hrvatsku.
"Narod je sačuvao ove predmete, pa je prilikom velikih seoba, osim onoga što mu treba za život, nosio i svoje relikvije. Osim moštiju svetitelja, nošeni su i bogoslužbeni predmeti koji imaju umetničku, a tada su imali prevashodno duhovnu vrednost", pojašnjava Radovanović za Srnu.
Među najvažnjim predmetima koji su izloženi u Muzeju SPC u Beogradu nalazi se kivot /drveni sanduk/ svetog kralja Stefana Dečanskog iz 1343. godine, u kojem je bio prvobitno sahranjen, a kasnije su njegove mošti prebačene u novi mermerni kivot koji se nalazi u manastiru Dečani.
Tu je ikona iz 1557. godine svetog kralja Stefana Dečanskog, koju je naslikao poznati srpski ikonopisac Longin, a na kojoj se sa lijeve i desne strane nalaze scene iz njegovog života.
Na dnu je prikazan istorijski događaj - bitka na Velbuždu 1330. godine između Srba i Bugara, gdje se sa lijeve strane vidi Stefan Dečanski kako se moli, sa desne strane car Dušan, a ispod nogu njegovog konja je prikazan poraženi bugarski car.
Muzej čuva i Povelju Cara Dušana iz 1347/8. godine, izdatu manastiru Hilandaru, gdje se nabrajaju sva dobra koja je car priložio manastiru. Veliki broj tih priloženih sela nalazi na današnjom prostoru Kosova i Metohije.
Tu je i Povelja Vuka Brankovića iz 1390. godine, izdata manastiru Hilandaru.
Među predmetima je i Plaštanica koju je naručio kralj Milutin u Carigradu, sa srebrnim i zlatotkanim vezom, što je jedan od rijetkih predmeta u tekstilu iz tog vremena sačuvan do današnjeg dana.
Sve velike izložbe u svijetu kada prave retrospektvu vizantijske umjetnosti uvijek žele da izlože ovu plaštanicu, koja je bila izložena i u Metropoliten muzeju.
Jedan od važnih predmeta je i Plašt svetog kneza Lazara, u kojem je sahranjen poslije pogibije.
Dijelove koji nedostaju su trgali ljudi koji su dolazili da se poklone moštima, pa su njegovo tijelo monasi presvukli u drugo odijelo. Na dugmadima je heraldički grb sa šljemom sa volujskim rogovima, što je jedan od grbova kneza Lazara, a na odjeći su prikazani propeti lavovi - grifoni.
Tu je i Pohvala knezu Lazaru od monahinje Jefimije, žene despota Uglješe Mrnjavčevića, koja se zamonašila poslije smrti svoga muža.
Živjela je na dvoru kneza Lazara, a poslije njegove pogibije izvezla je Pohvalu, kojom je bila prekrivena glava svetog kneza Lazara. Riječ je o umetničkom predmetu koji datira iz 1402. godina.
Šta Vi mislite o ovome?