Eparhija Zapadnoamerička ovih dana ima posebnu čast i radost da ponovo ugosti vladiku Grigorija koji svima nama donosi blagoslove hercegovačkih Svetinja, Mučenika i Svetitelja.
U 25. nedelju po Duhovima, sa blagoslovom episkopa Zapadnoameričkog g. Maksima, episkop zahumsko-hercegovački i primorski g. Grigorije služio je Svetu arhijerejsku liturgiju u Sabornom hramu Sv. Stefana Prvovjenčanog u Los Anđelesu. Preosvećenom episkopu hercegovačkom su na liturgiji sasluživali protojerej-stavrofor Lazar Vasiljević, jeromonah Sava-iguman manastira Tvrdoša, protojerej-stavrofor Nikola Čeko, starješina Sabornog hrama i đakon Zoran Aleksić.
Nakon pročitanog jevanđelskog odeljka o milostivnom Samarjaninu, vladika Grigorije se vernima obratio besedom i između ostalog rekao:
„Ko je naš bližnji? Odgovor koji smo dobili u današnjem Svetom Jevanđelju je jedan od najčudesnijih odgovora za čovjeka na Zemlji. U ovom jevanđelskom odjeljku se nalazi odgovor koji je veoma značajan za naše postojanje i izgrađivanje našeg odnosa jednih prema drugima, a to je da nije bitno kakav je ko, odnosno da li je naš bližnji bijelac ili crnac, da li je visok ili ne, da li je hrabar ili ne, da li je bogat ili siromašan, da li je muško ili žensko…i ne govori nam o njegovim svojstvima. Odgovor, dakle, nije u tome kakva je priroda našega bližnjega, nego kakav je način postojanja našega bližnjega, kako on postoji? U tome je tajna odgovora na pitanje ko je on? U današnjem Jevanđelju smo vidjeli da je to onaj koji je činio djela dobra. Ali, odgovarajući na ovo pitanje, Gospod nam daje odgovor i na još jedno pitanje koje nije ništa manje važno od ovoga, a to je odgovor na pitanje, ko je naš Bog, tj. kako On postoji? I mi, ako malo pažljivije slušamo današnje Jevanđelje, videćemo da je ovaj milostivi Samarjanin upravo On, Bog naš. On sam je pogledao na onog nevoljnika koji je odbačen od Levita i od sunarodnika svojih, koga su pretukli razbojnici. I vidjeli smo šta mu je učinio. Previo mu je rane i odneo u gostionicu. To vino i ulje je Njegova milost, a ona gostionica je Crkva Njegova u kojoj nas On drži sve dok se ne iscijelimo i ne oporavimo od svake rane naše, u kojoj On plaća sve troškove za naše liječenje, u kojoj čak ostavlja i zalog u slučaju da nešto više potrošimo. To je naš Bog, braćo i sestre. Mi ne znamo kakva su prirodna svojstva Njegovog Bića, ali znamo ko je On po tome kakav je On. To saznanje nam otkriva i kakvi bismo mi trebali biti, kako bi trebali biti milostivi prema našem bližnjem. Otkriva nam to da i mi treba svoga bližnjega da donesemo na našim leđima u Gostionicu, tj. Crkvu i da ga tu ostavimo na povjerenje bez obzira kakve su rane njegovih grijehova, a to je, braćo i sestre, potrebno i nama radi našeg spasenja, jer i mi potrebujemo milost i imamo rane. I mi možemo jednoga dana ležati bespomoćni pored puta i potrebovati takvu pomoć od bližnjega i od Boga. Ali, ono što je još čudesnije i opasnije jeste to da možda već ležimo pored puta u ranama, a do toga nismo ni svjesni, možda još nismo sagledali koliko smo izranjavani. Za nas hrišćane veoma je važno da znamo da uvijek možemo da očekujemo i da se nadamo da će naići milostivi Samarjanin. I ako prođe pored nas neki naš sunarodnik i ne pogleda nas, uvijek postoji Jedan koji nikada neće proći pored nas, to je naš Gospod Isus Hristos. I uvijek postoji Gostionica Njegova u koju će nas smjestiti i gdje ćemo se iscijeliti. Amin".
Nakon Svete liturgije, Kolo srpskih sestara pri Sabornom hramu je pripremilo bogatu trpezu na kojoj su ugostile sve prisutne.
Šta Vi mislite o ovome?