Intervju-Rajko Petrov Nogo: Trebinje je jedini mediteranski grad koji nam je za utjehu ostao

Autor: Ž.K./TrebinjeLive Foto: TrebinjeLive
TREBINJELIVE 16. 09. 2014. - 16:01h

Prilikom posjete Trebinju, srpski pjesnik Rajko Petrov Nogo dao je intervju za portal TrebinjeLive.

rajko petrov nogo intervju

Ko je Rajko Petrov Nogo?

– Rajko je Petrov sin, a Nogo je nadimak koje je postalo prezime. Mi smo starinom Raševići iz plemena Marka Miljanova, iz Kuča. Moj predak, ubio je Turčina, pobjegao i stigao u sličan kraj i za razliku od mene bio je krakat, dug, visok, i prozvali su ga Nogonja. Njemu je to bilo zgodno da zametne svoje prezime zbog krvne osvete i evo sada umjesto Raševića hoda Nogo.

Sa rodom sam raščistio
saznao sam tajne stvari
tata me je izmislio
al’ ne mari al’ ne mari

Kao brucoš napisali ste pjesmu „Suncokret“ koja je dugo godina bila Vaš zaštitni znak, da bi 2002. godine dobili nagradu „Zlatni suncokret“. Nagradu „Meša Selimović“ dobili ste na Đurđevdan. Rođeni ste 13. maja, na Dan policije Jugoslavije, a stalno ste riječima ratovali protiv njih. Marina Cvetajeva je rekla „Narudžbine primam neposredno od neba“. Da li je i za Vas poezija pitanje sudbine?

– Jedanput je Aleksandar Blok kazao da poezija nije pitanje versifikacije već sudbine. Evo ovim datumima da dodamo i da sam na dan Svetog Vasilija Ostroškog, baš u crkvi Vasilija Ostroškog u Nikšiću, primio nagradu „Izviiskra Njegoševa“ (prvobitni naziv „Gorskog vijenca“). Dobio sam mnoge nagrade i nijedna od njih nije državna, već se zovu uglavnom prema mojim književnim precima i zato su mi veoma drage.

Kako bi se razumjeli mladi i sadašnji Nogo?

– Za razliku od onoga što se inače misli da je mladi bio buntovan, a ovaj pozni konzervativan, da je onaj bio protestan, a ovaj molitven, oni koji osluškuju malo tananijim uvom znaju i da sam u ranijim pjesmama bio melanholičan, a i da u ovim poznim, ispod klasične forme soneta, još uvijek ovaj starac ima primjedbe, neću reći na djelo Gospodnje u onom smislu u kojem je govorio Rakić – „Ja znam Bože mane tvoga dela, ali ne znam ništa izmisliti bolje“. Nemam sukoba sa sobom. Kako starim, više živim harmoničnije i sarađujem sa suncem. Ne žudim da mnogo šta još završim, i ovo što sam uradio nije niko od mene očekivao, pa ni ja sam nisam očekivao da ću da stignem u ove godine, s obzirom na to kako sam i sa kojim hendikepom počeo život u sirotištima i na svakojaka iskušenja kojima sam bio izložen. Ali možda, što kažu, Bog zna koga kuša.

Krio sam se u stomaku
kad sam bio sasvim mali
beše lepo u stomaku
dok me nisu prepoznali

Koja je razlika kad se nagrada prima u mladosti i zrelim godina?

– Razlika je ta što mlad čovjek kad prima nagradu misli da se realizovao i da je to sve završeno i definitivno gotovo, da je ušao u istoriju. Sa zrelošću čovjek zna da je to sve luk i voda, pjeva magla, da nagrade ne mogu nikoga spasiti od pravednog zaborava i da će trajati onoliko koliko će trajati, ako ga ko bude imao čitati. Kako smo počeli i kako je na djelu ovaj rastur, bojim se, da će to biti samo jedan veoma uzak krug. Ali uostalom, poezija, i jeste kraljica umjetnosti. Ona je elitna disciplina i vjerovatno i namijenjena za elitu.

Kako bi se u ovim vremenima osjećali Njegoš i Dučić?

– Žalosno bogme žalosno, da žalosnije ne može biti. Onaj gore zazidan u zindanu, uhapšen bez krsta, bez mogućnosti da se one mošti i kosti opoje. Ovaj ovdje nešto srećnije sudbine,  jer ima spomenik preko puta Njegoša u Trebinju i grobno mjesto u krasnoj Hercegovačkoj Gračanici. Daj Bože da to tako potraje.

Otad više mira nemam
strine ujne ah te žene
taman htedoh da odremam
da vek mine iznad mene

Da li je riječ utihnula u eri materijalnog?

– Sudeći po gladi koju vidim gdje god dođemo u Hercegovinu, u Hercegovini nije. Pune su sale gladnog i žednog svijeta da čuje neku utješnu i lijepu riječ. Ali to je možda specifičnost ovih krajeva. Uostalom, to je tradicija prvo guslarska, a sa druge strane tu Dučić opominje. No, tamo gdje živim, u Beogradu i po Srbiji, ta su interesovanja manja. I nije čudo, veoma dugo traje ova rđava beskonačnost i ljudi su osirotili, osiromašili, depresivni, na ulici, nezaposleni. Mnogo je sirotinje i u svemu tome samo po neko može da se utješi poezijom.

Koliko je devalvirao čovjek i ima li mu spasa?

– Bog ne bi stvarao svijet da mu nema spasa. Svako jutro koje nas obasja je Božiji dar. Mogli smo se ne roditi i prema tome valja ići ispod nebesa gledajući više u nebo nego u zemljicu koja nas i onako čeka sigurno.

Kada ste u Trebinju kako se osjećate i na šta Vas najviše asocira taj grad?

– Prvo na moje rane. Kad sam bio u sirotištu u Trebinju, i kada dođem uvijek obiđem te zgrade. Imali smo pet zgrada i sada one stoje… vidim neka druga priča. A iz Trebinja sam se i oženio. Trebinje je jedini mediteranski grad koji nam je za utjehu ostao. Lijepo je suncu hoditi Trebinjem. Trebinje bi trebalo da bude grad kulture i na tome se radi, ali to nije baš naročito lako. Dobro se osjećam u Trebinju, premda u njemu zvanično nisam desetak godina boravio. Rekao sam: „Neka se Trebinje odmara od mene i ja od Trebinja“.

Rađaj se već viču na me
baš ih briga što sam mali
pristao sam sve zbog mame
da je ne bi rasplakali
 
Sa rodom sam raskrstio
razumem se u te stvari
znam ja dobro gde sam bio
al’ ne mari al’ ne mari.

Između odgovora napisana je pjesma „Sa rodom sam raščistio“ , Rajka Petrova Noga.

TAGOVI:

Komentari

joooj samo nam i ovaj treba, Srbenda nije sala od 92. na ovamo, ma nosi se…vjeciti pretplatnik na Ducicevu nagradu

Odgovori

Sve je postalo picin dim od kada si sreco otislasa njim!

Odgovori

četnička malograđanska posla…

Odgovori

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne i stavove internet portala TrebinjeLive.info. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal TrebinjeLive.info zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.
Evo zbog čega je TrebinjeLive najčitaniji i najuticajniji portal u gradu!
8.500+
dnevnih
posjeta
265.000+
mjesečnih
čitanja
620.000+
mjesečnih
pregleda stranica
18.500+
fejsbuk
sviđanja