Tekst Episkopa Grigorija „Kamena suza“

Izvor: EZHiP Foto: EZHiP
TREBINJELIVE 11. 08. 2014. - 15:47h

KAMENA SUZA

Proti Stevanu Pravici (1854–1925)
i trebinjskim Srbima stradalim avgusta 1914. g.

vladika grigorije

Bijelač je tipično selo Trebinjske šume, neveliko, sa svega desetak jednostavnih prizemnih kuća. Kuće su kamene, sa širokim terasama i odrinom koja u sparnim ljetnim danima pruža prijatan hlad. Kao i ostala sela toga kraja, i Bijelač je podignut na prostranoj čistini, pažljivo biranoj, gdje je zemlja izdašna i plodna, na domaku Trebišnjice. Domaćinstva povezuju krivudavi puteljci, ograđeni kamenom ili samoniklom dračom, gdjekude kaldrmisani. Kuće su okružene baštama i vrtovima.

Stanovnici ovog podneblja bistri su i otresiti, dovitljivi i radni, ali i urođeno nepovjerljivi. Teškim trudom sticali su ono od čega su živjeli – sir, med, duvan i vino. Ono što bi uzgojili i proizveli – bilo je gotovo besprijekornog okusa i mirisa, spravljano po recepturama i vještinom koje su se predavale s koljena na koljeno. I tako vijekovima.

Glavni trgovački centar ove oblasti bio je Dubrovnik, pa su se žitelji Bijelača, kao i gotovo cijelo dubrovačko zaleđe, vremenom izvještili u trgovini. Vino karakterističnog i bogatog okusa i čist duvan otkrivali su njihovu posvećenost poslu kojim su se cijelog života bavili. Vaspitani su patrijarhalno, u hrišćanskom duhu, nadomak tri drevna manastira – Tvrdoš, Zavala i Duži.

U takvoj hrišćanskoj trgovačkoj porodici rodio se Stevan Pravica, po svemu sin ove krševite zemlje i njenog specifičnog mentaliteta. Od samog rođenja pratila ga je sudbina naroda kojem je pripadao – bune, ustanci, progonstvo i siromaštvo. Rođen je u vrijeme kada je vojvoda Luka Vukalović u Hercegovini podigao ustanak protiv Turaka. Roditelji ga još u kolijevici skloniše kod rođaka i prijatelja u Dubrovnik dok ne prođe ustanak koji je Vukalović započeo 1857. godine.

Stevan tako odraste u Dubovniku, okružen velelepnim kamenim zgradama, neobično lijepim crkvama, stamenim i neosvojivim zidinama drevne Raguze. Ipak, na oštroumnog dječaka najveći utisak ostavljali su ljudi, gospari i gospođe, a među njima i njegovi stričevi trgovci, te sveštenik Georgije Nikojalević koji je svakodnevno dolazio u njihov dom. Bio je zanesen pojavom i dobrotom tada najuglednijeg Dubrovčanina Meda Pucića, koji je bio otac i zaštitnik hercegovačke sirotinje, naročito djece. Iskričavog pogleda posmatrao je kako Vlaho Bukovac slika dame iz najuglednijih trgovačkih porodica; gutao je stihove svog vršnjaka Ive Vojinovića, išao u kazalište. Neobičnom bistrinom i ljubavlju ka knjizi i svešteničkom pozivu brzo se izdvojio među svojim vršnjacima.

Čuvši za njega, pozva ga u Beograd na školovanje u Bogosloviju uticajni Nićifor Dučić. Stevan je stigao u Beograd u one dane kada je ovaj svijetlobijeli grad najljepši. U aprilu. Sunce je sijalo kroz tek olistale krošnje koje su bacale duge sjene po beogradskoj kaldrmi. Po raznovrsno obučenim prolaznicima i arhitekturi moglo se zaključiti da je grad bio dijelom turski, a dijelom evropski. Najupečatljiviji za Stevana bili su šumoviti brežuljci i dvije velike rijeke koje su tiho grlile Beograd. Grad na Savi i Dunavu nije bio skladan kao Dubrovnik, niti topao kao maleno Trebinje, ali je bio otvoren i prisan. U njemu je disao punim plućima i sve mu je mirisalo na slobodu. Nestrpljivo je čekao da nastavi sa naukom jer je vjerovao da tako najviše može pomoći rodu koji se bori za život u slobodi.

Bilo je očigledno da Turci polako pakuju kofere i odlaze, a primjećivalo se i sve veće prisustvo neke evropske gospode. Stevan je osjećao da Beograd postaje uistinu prava srpska prestonica. Iako ga je u ovom gradu mnogo toga privlačilo i širilo mu srce, on je stalno podsjećao sebe da je tu da što više nauči, kako bi se vratio na jug da prenese drugima svoje znanje. U tom periodu ga je obuzimao istinski prosvjetiteljski zanos.

Premda je proveo djetinjstvo u Dubrovniku koji je odisao gospodstvom, tadašnji Beograd ostavio je na njega neizbrisiv trag. U najtežim trenucima života sa umilenijem se sjećao svojih šetnji od Kalemegdana do Terazija sa otmenim Nićiforom Dučićem. Ostalo mu je trajno urezano u pamćenje sa kakvim je entuzijazmom taj znameniti Hercegovac govorio o osnivanju i značaju Srpske kraljevske akademije, o važnosti služenja Srpskoj pravoslavnoj crkvi, i uopšte o budućnosti naroda o kome su u Evropi već mislili da neće preživjeti tursko ropstvo. Stevan tada nije bio svjestan koliko se Dučićev entuzijazam useljavao i u njegovu dušu i šta će značiti za njegov budući život.

Nićifor je bio njegov uzor i učitelj, dostojan svakog divljenja. Prav kao strijela, oštrog pogleda i širokih ramena, ličio je istovremeno na nekog spartanskog junaka i jelinskog mudraca. Mladi đak nije se često usuđivao da govori, samo bi ponekad nešto upitao.

– Oprostite, oče arhimandrite, zašto ste odbili episkopstvo, pa još su vas birali za žičkog vladiku?

Dodirnuvši ga rukom iz koje je izbijala zatomljena snaga, prostrijelio ga je oštrim pogledom. Već u sljedećem trenutku mladić je čuo blagi glas ispunjen sjetom:

– Sinko, ova je ruka sablju nosila i sjekla ljudske vratove.

Odgovor je bio jasan. A onda je opet počinjala priča o budućnosti i uvijek, na kraju, ista poruka:

– Tvoja je služba, mladi čovječe, da se vratiš učen u naše Trebinje i tamo školu osnuješ.

Mladić je to primao sa oduševljenjem i ne sanjajući kakve će ga muke i prepreke čekati na tom putu. Jednom se usudio da upita Nićifora da li je istinita priča kako je ponizio kneževe perjanike na Cetinju, tako što je zario sablju u neki panj, rekavši da je onaj ko je izvadi veći junak od njega. Tada je jedini put vidio blagi smiješak na licu ovog neobičnog Hercegovca.

– Malo se to preuveličava, ali istina je da je nešto slično bilo. No sam se ja brzo povukao, da se ne prolije bratska krv radi djetinjarije. Upamti, sinko, mi smo Hercegovci isti po svemu kao i naša braća Crnogorci, samo su oni plahovitiji. U nama ista krvca vrije i sa njima nam je uvijek važno bratsku ljubav dijeliti, a ne se nadgornjavati jer oni nikad popustiti neće – reče arhimandrit zagledavši se negdje u daljinu.

I kad je školu sa najboljim ocjenama završio, Stevan je došao kod svog zaštitnika Nićifora Dučića da mu javi da je spreman za misiju prosvjećenja svojih zemljaka, koju mu je ovaj odavno namijenio. Snažne ruke još jednom su se spustile na Stevanova krupna hercegovačka ramena. Gledali su se u oči bez riječi. Uslijedio je posljednji savjet:

– Uči mladiće i djevojke, poštuj stare i ljubi Crkvu i Srbiju!

Po povratku u Trebinje, Stevana Pravicu je austrougarska vlast, kao čovjeka za to vrijeme rijetko učena, postavila u carinsku službu na međi između Trebinja i Dubrovnika. To potraja svega godinu dana, jer se ispostavilo da je Stevan prosrpski nastrojen, što Austrougarima nikako nije išlo na ruku. U iznimno teškim okolnostima, on krenu u osnivanje prve osnovne škole u Trebinju. Tek nešto prije toga otpočela je sa radom jednorazredna škola u manastiru Duži u kojoj je učiteljevao Mitar Pantić.

Baš u to doba, gotovo nadljudskim naporima tadašnjih sveštenika, uglednih građana i vjernog naroda, gradila se u Trebinju i velika Saborna crkva, a pored nje i crkvenoškolska zgrada. Crkva i dan-danas izgleda velelepno, a sa kojom je ljubavlju i podvigom građena najbolje svjedoči predanje po kojem su zidari stavljali kamene ploče ispod pojasa, jer su bili toliko gladni da im je stomak bio uz kičmu priljubljen. Ipak, nisu odustajali od posla, a zarađene dnevnice su bile njihovi prilozi za izgradnju crkve.

Gledajući njihovu volju, i Stevan se odvaži da počne sa školom. Nevolja bijaše veća time što ga je moćna Austrougarska ignorisala, pa je samim tim izostala i finansijska podrška Carevine. Školske 1880/1881. godine, bez obzira na poteškoće, osmjeli se Stevan te primi u srpskopravoslavnu osnovnu školu ukupno četrdeset i četiri đaka, trideset dječaka i četrnaest djevojčica. Među đacima prvacima bio je i Jovo pokojnog Andrije Dučića iz Rupjela, upisan pod rednim brojem 19. Mladi učitelj Stevan nije mogao ni da pretpostavi da u njegovom razredu sjede budući ljekari, profesori, pjesnici, zadužbinari i naučnici. Đaci su u njega gledali širom otvorenih bistrih očiju, vrelog srca i sa željom da uspiju u životu.

Kako je sporo i s mukom, ali i s nadom i vjerom napredovala gradnja crkve i škole, tako je napredovalo znanje i radost među đacima i njihovim učiteljem. Međutim, životne prilike bile su nemilosrdne. Kad bi dolazio kući, učitelj bi zaticao tužnu suprugu, koja sve trpi, podnosi i nada se, ali ne može podnijeti nemaštinu, da nema u čemu u grad poći, a supruga je gospodina učitelja. Često su sjedjeli zagrljeni, vjerujući da će tako glad minuti. Sve je dolazilo u obzir samo on nikada nije pomišljao da od učiteljskog posla digne ruke. Mnogi su ga ubjeđivali da će tako stati ukraj svojim mukama jer, između ostalog, i zbog škole kojoj se posvetio u državnim službama za njega nije bilo mjesta.

Za učiteljevu žrtvu saznao je mitropolit Serafim Perović u Mostaru, koji nije bio u lošim odnosima sa Austrijom – njega Turska zamalo nije bila dokrajičila. Godine 1890. Serafim postavi Stevana za svog tajnika u Mostaru, a brzo potom i za đakona. Mostar je za njega bio novi svijet, istovremeno lijep i primamljiv, zagonetan i neuhvatljiv. U njemu je upoznao neku neobičnu gospodu Srbe koji su imali kuće i trgovine u Trstu; govorili su italijanski i njemački, oblačili se evropski. Imali su pozorišta i udruženja, bili su to ljudi okrenuti kulturi i njenom afirmisanju. Sretao je Muslimane otmene i druželjubive, koji su voljeli hrišćane kao najrođenije. I Hrvate, koji su bili u znatnoj manjini, ali koji su na svoj način ipak pristajali uz cijeli pokret. Sve mu se činilo nevjerovatnim – neprestano ga je prožimala strepnja koja je polako ali sigurno prerastala u strah i nepovjerenje. Stekao je utisak da se Austriji nimalo ne sviđa sloga i prijateljstvo među raznolikim narodima i vjerama u Mostaru. Bilo je to čudno, mislio je, nisu valjda i oni kao Turci. Dok je obavljao sekretarske poslove, ponekad bi zamišljenog pogleda spuštao olovku, obuzet nespokojstvom i strahom zbog nevolje i jada koji mogu buknuti među braćom, ukoliko to neprijatelj poželi. Osmjelio se da svoju zabrinutost podijeli sa mitropolitom koji mu je umirujućim riječima odgovarao da to nije moguće. Mitropolit ipak nikada nije uspio da svog pomoćnika i satrudnika do kraja uvjeri u ove riječi.

Potom je uslijedio Stevanov povratak u Trebinje i sveštenosluženje trideset i tri godine. Biti sveštenik u Trebinju bio je pravi izazov zbog specifičnog mentaliteta i urođene podozrivosti tamošnjih ljudi. Od sveštenika se očekivalo da bude i ratnik i vođa, i duhovnik i učitelj; da svikne da bude voljen i ružen, poštovan i kuđen, ali i da snosi odgovornost i brigu ne samo za duhovne potrebe naroda već i za sve drugo što se čini na zemlji i u životu. Sveštenik je i tada, kao i danas, bio plemić koji ničim ne smije biti ni bolji ni gori od ostalih – pametan i obrazovan, ali ne i nadmen; otvoren i prijatan, a istovremeno hrabar i odlučan. Trebalo je da živi sa narodom, a da ostane umjeren u svakom djelu i riječi. To nije bilo jednostavno, ali onaj ko bi izdržao – u svemu je bio poštovan i cijenjen i nikada prepušten samom sebi niti ostavljen na cjedilu. Vremenom, on bi postajao njihov, narodni, a oni – narod kojem je pripadao – njegovi. Branili su ga pred drugima, a među sobom ga uvijek pomalo ogovarali, korili, analizirali i posmatrali. Sveštenik je za njih bio autoritet i sluga; znali su da on vjeruje i da sluša Boga i služi Bogu. Stoga nije neobično što su sveštenoslužitelji u ovom kraju bili ustanici, učitelji, prosvjetitelji, i u dobru i u zlu sa svojom pastvom, od koje čak ni odijelom nisu odudarali. Budući da su imali mantiju samo za najsvečanije događaje, u ostalim prilikama nosili su obično odijelo. Sve u svemu, bili su siromašni i bogati koliko i narod sa kojim su živjeli.

Narodna borba za opstanak i briga za goli život, prožeta snažnom voljom za očuvanje i izgradnju hrišćanskog i srpskog identiteta, u svemu je imala jednu jedinu potku – Crkvu i pravoslavlje. Tu i tamo je bilo zlovoljnika, ogovarača, klevetnika, mizantropa i drugih slabosti u narodu razočaranom zbog neuspjelih ustanaka i njihovih pogubnih posljedica. Sveštenik Stevan je korio malodušne, ohrabrivao uplašene, izobličavao lažljive. Ali njegova najveća utjeha bijaše u Bogu i onim čudesnim ljudima viteškog duha, visokim, smirenim, skromnim i pametnim, domaćinima, kakvih je u ovom kraju bilo u svakom mjestu, makar dva ili tri. Njihovi razgovori bili su ispunjeni tihom gospodstvenošću, odmjereni, prijateljski, kulturni, hrišćanski, orošeni ljubavlju i nekim pametnim optimizmom, vjerom i nadom u bolju budućnost. Rijetko izgovarana misao da su ispratili Turke, te da će i nove okupatore, izmamila bi osmijehe na njihovim licima blagorodnog izgleda.

A onda je došla kobna 1914. godina i atentat u Sarajevu. Prestolonasljednika austrijskog ubio je Gavrilo Princip, pripadnik Mlade Bosne. Čovjek mlad, hrabar i plahovit. Ko je njega i njegove drugove podstakao na ovaj čin, zagonetka je do dana današnjeg. Kao što je poznato, nakon ovog atentata nastao je nezapamćen pogrom nad Srbima u cijeloj Bosni i Hercegovini, pa i u Trebinju. Otimanje, paljenje, ponižavanje i, na kraju, prijeko suđenje i ubijanje ljudi. Iako se sve činilo kao spontani revolt nekih Hrvata i Muslimana, te austrijskih vlasti po gradovima, ubrzo se pokazalo da ništa nije bilo spontano. Prota Stevan je, čuvši za njihove namjere da pale i ruše trebinjske kuće i pljačkaju dućane, sa pastirskim štapom u ruci pošao kod namjesnika građanskog, Austrijanca Brauna, i oštro mu zaprijetio da spriječi nasilje ili ništa neće valjati. Iako ga rečeni namjesnik nije nimalo volio ni poštovao, čak mu je neprestano smicalice pravio i o glavi radio, ova protina intervencija bješe uspješna. U Trebinju se nije zbilo ono što u Sarajevu i drugim gradovima jeste.

stevan pravica

Na ovome se nesreća ne zaustavi. Desilo se nešto mnogo gore – uvedeni su prijeki sudovi. Sedamdeset i devetoro najboljih ljudi i domaćina trebinjskog kraja, među njima i četiri žene – izvedeno je pred sud. Bili su to upravo oni ljudi koji bjehu protina podrška, oslonac i utjeha. Svi su osuđeni na smrt vješanjem. A trebinjski namjesnik, Austrijanac, naredi proti da ih ispovjedi, kao da je time htio da nahrani svoju ozlobljenost.

Stevan je osjetio da se približavaju odsudni časi, ali se nije nadao pogromu. Slušao je i gledao svoje prijatelje kako se mirno isprekidanim glasom ispovijedaju. Sva njihova ispovijest je stajala u nekoliko riječi:

– Griješio sam, oče, Bog da prosti.

Nikakve zlobe ni straha, samo briga za one koji ostaju nadohvat nenavidnicima. Prota je držao krst u rukama, a srce mu je krvarilo. Lice mu se steglo u grčevitu grimasu od bola i tuge za prijateljima koji ga nikad nisu izdali. Gledao je netremice u gorostase koji krotko idu na vješala.

Sveštenika Vidaka Parežanina ispovjedio je posljednjeg, a onda ga je zamolio da on ispovjedi njega. Osjećao je krivicu što nije osuđen, činilo mu se u tom času sramotnim da ostane živ. Stajao je i nepomično gladao kako njegov sabrat prilazi vješalima, mirno se krsti, a onda kao grom uzvikuje:

– Neka je slava Bogu! Živjela Srbija!

Naučeni od njega, svi su redom činili isto. Odjednom nastade velika pometnja među zločincima. Uvukao se strah, nevjerica i zbunjenost. Samo je stari učitelj i prota kao čempres stajao pravo. U uglu oka mu je zablistala suza, bijela i svijetla. Suza koja se skamenila. Kad se sve svršilo, narod je krenuo u crkvu koja se nalazila pedeset koraka od nove hercegovačke Golgote. Žene i djeca su cviljeli od bola. Tražeći utjehu, narod je polako pristizao u crkvu. Prota je stajao na amvonu, sa skamenjenom suzom u oku. Bijel, sa srebrnom bradom, visok i povijen, ničije lice nije razaznavao. Pred njim je bio njegov narod osiroteo na najstrašniji način.

– Braćo i sestre, učite djecu dobru, zlo je uvijek na kraju gubitnik. Zlo će pogubiti samo sebe, a nama će biti potrebno sto godina da se oporavimo od nesreće koje nam se dogodila, a i to samo ako budemo opredijeljeni za dobro. Zapamtite, zlo je prolazno. Proći će i tih sto godina, a mi ćemo dočekati slobodu i obradovaće se duše današnjih mučenika – završi prota drhtavim glasom svoju kratku besjedu.

Ali, suza nije mogla da poteče, maglila mu je vid i pekla oko. Mislio je da će mu srce pući, ali nije smio biti slab zbog naroda koji je stajao pred njim. Od toga dana prota Stevan je govorio malo. Niko ga nije vidio da se smije.

Stigla je sloboda. Kad su se vraćali solunski dobrovoljci, napravljeno je veliko slavlje. Pozvali su i starog protu Stevana, ali on je bio shrvan bolom, toliko da ga nisu mogli prepoznati. I sam dobrovoljac iz balkanskih ratova, ostario i sijed, nije se oduševljavao mirom. Kao da je naslućivao šta donosi dvadeseti vijek – koliko još ratova, krvi i nepravde. Opšta radost nakon prvog rata do njega nije dopirala. Naprotiv, utvrdila ga je u misli da ratovi ubijaju i osnažuju u isti mah, jer i mi, po mjeri svoje žalosti i bola, umiremo zajedno sa onima čiji su životi nasilno ugašeni, ali istovremeno i dalje živimo sa njima, po mjeri svoje vjere u život vječni, po mjeri sjećanja i nadanja. Prota Stevan je tako živio sa smrću i životom svojih sedamdeset i devet parohijana.

Bio je blagolik i sasvim povijen. Najčešće je gledao u zemlju, rijetko podižući pogled. Činilo mu se da će svako vidjeti njegovu skamenjenu suzu u oku. I da svako u toj kamenoj suzi može vidjeti sedamdeset i devetoro ljudi koje je ispovjedio pod vješalima. Ta suza je bila njegov krst i njegova bol; njegov kamen koji čeka da bude podignut sa groba, kako bi zasjala svjetlost Vaskrsenja. Nekako se srodio s tom kamenom suzom noseći je i čuvajući kao zalog, kao dobrovoljni teret; kao neuništivo sjećanje, strpljivo i smireno vjerujući da treba izdržati do kraja, do onog časa kada više neće biti potrebno da je skriva od tuđih pogleda.

Kad bi čuo nekoga poznatog kako se raduje pobjedi i govori da je sve gotovo, prisjećajući se svojih ubijenih prijatelja, prošaputao bi:

– Biće nam potrebno sto godina – a onda bi opet utonuo u neki savršeni mir, pun bola i nade. Tako je živio sve do posljednjeg izdaha.[1]

***

Dvanaestog avgusta 2014. navršava se jedan vijek od strašnog dana kada su u Trebinju u znak odmazde ubijeni najugledniji ljudi. Ispred trebinjske Saborne crkve u kamenu su uklesane riječi koje svjedoče da je ovo mjesto oduvijek rađalo pjesnike, junake i mučenike.

Da li je i danas tako?

Hodaju li pored nas još uvijek ljudi slični pogubljenima 1914?

Ima li ih bar sedamdeset i devetoro?

Vjerujemo da bi toliko bilo dovoljno da iz protinog oka poteče suza skamenjena sto godina.

Episkop ZHiP Grigorije
u Trebinju, avgusta 2014.g.

Sahranjen je uz južnu stranu oltara velelepne Saborne crkve u Trebinju koja je podignuta najviše protinom zaslugom. Na nadgrobnoj ploči piše: „Ovdje počiva protojerej-stavrfor Stevan Pravica, rođen 1854. Umro 1925. g. Služio je vjerno Bogu i narodu četrdeset i četiri g. i to jedanaest kao srpski učitelj, a kao sveštenik trideset i tri g. Iz zahvalnosti ovaj spomenik podiže mu srpski narod trebinjske opštine.“ Na dan njegove sahrane u Trebinju i okolini sve radnje su bile zatvorene, a skoro sav narod je došao na opijelo.

TAGOVI:

Komentari

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne i stavove internet portala TrebinjeLive.info. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal TrebinjeLive.info zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.

Evo zbog čega je TrebinjeLive najčitaniji i najuticajniji portal u gradu!
8.500+
dnevnih
posjeta
265.000+
mjesečnih
čitanja
620.000+
mjesečnih
pregleda stranica
18.500+
fejsbuk
sviđanja