HERCEG-NOVI - Povodom sto godina od početka Prvog svjetskog rata NVO „Srpski Soko“ i Prva hercegnovska parohija, u rezidenciji Savatija Ljubibratića na Toploj, organizovali su izložbu ratnih fotografija sveštenika i dobrovoljca paroha bijelsko-kruševačkog Rista Šukovića (1885-1939).

risto sukovic

Sveštenik Risto Šuković pristupio je srpskoj vojsci kao dobrovoljac i kao ratni sveštenik služio u Limskoj brigadi. Pored ostalih svojih dužnosti bio je i ratni fotograf. Njegove fotografije su svjedočanstvo borbe, života i stradanja srpskog vojnika u Prvom svjetskom ratu.

U crkvi Svetog Jovana na Bjelskim Kruševicama nalazi se putir koji je Šuković vratio po završetku rata iz kojeg je pričešćivao vojsku uoči bitke na Kajmakčalanu. Najviše fotografija ovaj ratni fotograf napravio je upravo na Kajmakčalanu za vrijeme i poslije bitke 1916. godine.

Otvarajući izložbu, u prisustvu brojnih gostiju koje je predvodio generalni konzul Republike Srbije u Herceg-Novom Slobodana Bajić i konzul Zoran Dojčinović, publicista Nebojša Rašo je kazao da je svojim foto-aparatom „pločašom“ Šuković ovjekovječio mnoge događaje „Velikog rata“, ali i svakodnevnicu srpskog vojnika u svim vremenskim i ratnim prilikama.

„Njegove fotografije pokazuju da su i danas značajno svjedočanstvo o Prvom svjetskom ratu. One su i umjetnost i dokumenat. Fotografije su ostale jedno od vrijednih svedočanstava o slavnoj srpskoj golgoti i vaskrsu, nastale u toku samih ratova, autentične i neuništive ostaće kao trajna baština u bogatoj riznici srpske istorije“, kazao je Rašo.

Sačuvana je fotografija iz januara 1915. godine snimljena u Vardištu gdje Šuković, uz pomoć štapskog pisara Luke Janićijevića, služi opelo nad četiristo grobova vojnika umrlih od tifusa. Najviše, bar sačuvanih, fotografija slikao je na Kajmakčalanu.

Pored Rista Šukovića, poznati fotografi bili su Miloje Igrutinović, Živan Petrović, Jovan Lovčević i drugi. Poznatu fotografiju vojnika Dragutina Matića zvanu „Sokolovo oko“ slikao je Samson Černov, ruski fotograf, koga su Srbi nepravedno zaboravili. On je predstavljao Srbe u inostranstvu bolje od mnogih zvaničnika, naglasio je Rašo.

Ratni fotografi mnogo su doprinijeli da se istina o stradanju srpskog naroda sazna na Zapadu, koji nam nije bio naklonjen ni kad smo ratovali na istoj strani.

Pored ratnih fotografa i slikari su dali svoj doprinos. Među mnogim, tu su Vladimir Becić, Nikola Bešević, Vasa Eškićević, Nadežda Petrović i drugi.

„Poslije zločina nad civilima u Mačvi, koji je počinila austrougarska vojska 1914. godine, vojvoda Radomir Putnik je u septembru te godine izdao uput za upotrebu ratnih slikara pridodatih štabovima svih jedinica na frontu. Raspoređivanje fotografa po štabovima bilo je u nadležnosti Obavještajnog odsjeka. Šef ovog odsjeka bio je Dragutin Dimitrijević Apis. Ratni slikari, pa i Risto Šuković, išli su na liniju fronta, boravili i radili u prvim borbenim linijama. Zvanje ’ratni slikar’ prvi put je uvedeno u srpskoj vojsci i to je prvi primjer u istoriji ovog zvanja“, dodao je Rašo i naglasio da je svešenik Risto Šuković, koji je uoči Prvog svjetskog rata bio paroh u Bjelskim Kruševicama, za vrijeme Balkanskih ratova služio moleban za pobjedu srpske i crnogorske vojske.

nebojsa raso

Ostao je upamćen kao dobar paroh i strog učitelj u školi. Iz jednog njegovog pisma jasno je da ga je Prvi svjetski rata zatekao u Srbiji gdje je ostao da služi kao vojni sveštenik, ali i kao ratni fotograf

Nakon Prvog svjetskog rata Risto Šuković je živio u Dubrovniku. Bio je predsjednik odbora Saveza dobrovoljaca u tom gradu. Preminuo je na Badnji dan 1939. godine u Dubrovniku, u krugu svoje porodice. Bio je nosilac Albanske spomenice, Ordena Sv.Save V stepena, Danilovog ordena V stepena, zlatne i srebrne medalje za revnosnu službu Krsta Milosrđa.

U nekrologu u listu ,,Dubrovnik”, povodom njegove smrti, istaknuto je da je Risto Šuković bio markantna ličnost među građanima Dubrovnika i posebno naglašeno: ,,Svakako njegov nacionalni rad čini čast naprednom srpskom elementu u ovim krajevima. U vrijeme rata za narodno oslobođenje i ujedinjenje pok. Šuković zanosno je stupio u redove oslobodilačke srpske vojske. Do zadnjega časa ostao je vjeran zavjetnoj misli naroda iz kojega je iznikao. Rođen i odgojen u Dubrovniku, pok. Risto iskreno je volio svoj grad i sve ono što je bilo veliko i sveto u njegovoj slavnoj prošlosti. Imao je razumijevanja za sve naše dubrovačke i nacionalne akcije koje je nesebično pomagao. Osjećao je za slabije i nevoljne kao malo koji imućnik današnjeg vremena ...”.

Nepregledno mnoštvo Dubrovčana, bez razlike vjere i partije, ispratilo ga je do groblja. Nakon opijela u crkvi na Boninovu, dr Ivo Bianki je u ime Dubrovačkog radničkog društva održao govor u kome je istakao: ,,... Ali stara garda uvijek nam je služila za primjer kako se služi idealima starog nacionalnog Dubrovnika. A Risto Šuković bio je od djetinjstva učenik te stare garde, njezin oduševljeni pionir i prvoborac. Stajao je u redovima prvih i bio je jedan od najboljih. Risto Šuković, stopostotni pravoslavac i Srbin, saosjećao je sa nama u svemu što je davalo pečat dubrovačkoj duši, kulturi Sv. Vlaha i vjeri u nepobjedive snage našeg Pijemonta. Risto Šuković bio je nekompromisan, ali častan borac nadasve čovjekoljubiv, prost i onakav kakvog ga je zemlja dala, ali iskren i do srži pošten.”

Risto Šuković podigao je kuću u Dubrovniku 1934. godine. Na kući su stajali njegovi inicijali R.Š. i godina izgradnje. Njegovi inicijali bila su posljednja dva ćirilična slova u Dubrovniku. Dubrovačka vlast je u ovom sistematskom čišćenju grada od ćirilice 2006. godine uklonila i ta dva slova sa njegove kuće, koja se nalazila pored hotela „Belvi“, rekao je evocirajući uspomenu na Rista Šukovića publicista Nebojša Rašo.