Za utakmice Fudbalskog kluba „Leotar“ nekada se tražila i karta više, a danas da neko i hoće da dođe na stadion potrebni su mu kosa i kosijer. Fudbalski dragulj iz grada podno Leotara danas je odigrao posljednju utakmicu u Premijer ligi BiH.
Da su Leotar i Police uvijek bili povezani najbolje zna dugogodišnji novinar "Radio Trebinja", Ratomir Rato Mijanović, koji je uz trebinjskog premijerligaša uz izvještaje na radiju, ali i srcem i dušom već godinama unazad.
Kraj jedne epohe za Leotar iskoristili smo upravo za razgovor sa Ratom Mijanovićem, uz sunce i tihi povjetarac, uz neki poseban govor, ali i uz određenu nevjericu da je Leo ispao.
„Kada vidim sve ovo što se događa oko mog ’Leotara’ stegne mi se srce i suza krene. Neki će mi zamjeriti i reći ’kako tvoj, jer nikada nisi igrao’. E pa moj je, i te kako da je moj, kao što je i svih malih ljudi. Namjerno kažem malih, a mislim onih najvećih, onih koji se osjećaju ovako kao i ja i nije im žao da daju i posljednju marku za ulaznicu“, kaže za TrebinjeLive Ratomir Rato Mijanović i dodaje da je, iako je veliki zvezdaš, Leotar u svakom dijelu njegovog bića.
„10. jun 2003. godine - 10 hiljada gledalaca na Policama, Leotar Željezničar 2-2. Za dva mjeseca iste godine Leotar u kvalifikacijama za Ligu Evrope“.
„Odrastao sam u Mokrim dolovima, samim tim i na stadionu u Policama. Leotar nam je tada bio sve i sada zauzima veliki dio u mom srcu. Jesam veliki zvezdaš, i na kraju krajeva dobio sam ime po legendi Zvezde Ratomiru Dujkoviću, ali Leotar je u svakom dijelu mog bića“, priča Mijanović uz komentar da ga ne pitam ko je kriv za Leotarovu propast. „Neko će reći ovi, neko oni, a ja znam da Leotar gotovo da ne postoji i ništa me drugo ne interesuje. Leotar je i onih što su ga osnovali prije skoro 100 godina, koji su se za njega borili na ratištu, osvajali titule, ali Leotar je i onih koji tek dolaze, koji preskaču ograde i gledaju utakmice, kojima je san da zatresu mrežu i da jednog dana postanu neko, neki novi šampioni“, veli novinar „Radio Trebinja“ uz opasku da će gledati Leotar pa taman ako jednog da bude igrao i protiv „Željeznice“ iz Trnova.
„Leotar volim zato što je Leotar, a ne zato što je mjesto za nečiji bilo kakav uzlet koji nema veze sa sportom, a za današnji dan sam posebno emotivno vezan jer sam se oženio 2003. godine, i u 17.00 sati napustio svatove na sat-dva da ne bih propustio atmosferu. Leotar mora da se voli, nemamo drugog izbora“, govori mi Rato, uz sjećanje kako se nekada na stadion „Police“ dolazilo i koliko je interesovanje bilo za utakmice Leotara.
„10. jun 2014. - Leotar pred gašenjem. Na Policama čisti horor, jedanaest godina prođe, 'gotovo vijek'... Da li je fudbal u Trebinju umro? Umro je umro!“.
„Doživljavao sam na stadionu da nisam imao mjesta u novinarskoj loži jer je bilo prešnijih novinara, ali nisam se na Leotar ljutio. Ljutio sam se na ljude koji su ga vodili. Moram reći i to da sam direktno prenosio, mislim gotovo tri godine, utakmice Leotara u Prvoj ligi Republike Srpske, a kada se o tituli odlučivalo nije bilo prenosa. Sjećam se da smo godinu prije šampionske titule svi gledali u nebo i čekali hoće li kiša uoči revanša kupa BiH, a onda svi tugovali. A dva sata nakon utakmice, sav tužan i nesrećan, sreo sam tadašnjeg trenera, profu Radanovića kako se smije ’kao lud na brašno’, a ja tugujem“, prisjeća se novinar „Radio Trebinja“ i zaključuje: „Proći će sve ovo. Nadam se da će moj, naš, Leotar ponovo biti veliki, kao ovaj brijeg što se gordo diže nad nama“.
Leotar će od naredne sezone igrati u nižem rangu, a takmičenje u najelitnijoj fudbalskoj ligi u BiH završio je danas, gdje je poražen na gostovanju u Zenici od ekipe Čelika, rezultatom 3:0. Da ako i za Leotar ponovo dođu vremena uspjeha i slave. A do tada ćemo i dalje, valjda, voljeti naš Leotar, i uz njega biti i srcem i dušom!
Šta Vi mislite o ovome?