Predstavom Šljivarski boj“, Lutkarskog putujućeg pozorišta “Bajkamela” iz Beograda, u Trebinju je danas nastavljen program 6. Festivala zabavljača za djecu.

milan sijak direktor lutkarskog pozorista bajkamela beograd

Današnju predstavu iskoristili smo za razgovor sa Milanom Šijakom, direktorom i glumcem pozorišta "Bajkamela".

Gospodine Šijak, sa kojom ste željom 2005. godine osnovali putujuće pozorište "Bajkamela"?

- Bajkamela je pozorište koje je osnovao naš sadašnji umetnički rukovodilac, Amela Vučenović, sa željom da se prikaže i približi dečije lutkarstvo u Srbiji i bivšim republikama Jugoslavije.

Čime se vodite prilikom odabira predstava?

- Pokušavamo da svaki negativni lik, koji postoji u pričama, pokažemo na neki šaljiv način. Ipak, sve zavisi od teme kojom se bavimo, imamo ekološke predstave, edukativne, predstave iz naše istorije... Prvi i osnovni razlog koji nas vodi je etno motiv, i to je ono što smo mi i to je ono po čemu nas prepoznaju i u Srbiji i u celom svetu.

U holu "Delta sitija" održavate dva puta mjesečno predstave za djecu, da li postoji razlika kada predstavu igrate na pozorišnim daskama i na privremeno urađenoj sceni?

- Sve se prilagođava prostoru. A mi, kao glumci, uvek dajemo sve od sebe da zabavimo tu publiku, tako da što se tiče prostora i igranja mi gledamo da to ne utiče na nas, bez obzira da li igramo u hodu ili u nekoj velikoj dvorani. Ipak, nama u pozorištu je mnogo lakše da se namesti svetlo, muzika i sve ostalo što je potrebno.

Da li Vam je bilo teško da igrate sinoć u Herceg-Novom, a danas dva puta u Trebinju?

- U suštini, najteži je bio put do Herceg-Novog, poslije, kad se čuju deca i njihovi aplauzi, sve je lako.

Na svjetskom lutkarskom festivalu u Džakarti 2013. godine dobili ste nagradu za najbolju predstavu za očuvanje tradicije lutkarskog pozorišta među 46 zemalja. Da li smatrate da je lutkarstvo zapostavljeno u odnosu na današnje pozorište?

- Jako je zapostavljeno jer ljudi ne shvataju ni značenje lutkarstva, pogotovu kod odrastanja dece, a kod nas nema ni kulture gledanja lutkarskih predstava. I to je ono što meni smeta. Iskreno, ja prvi nisam gledao dok nisam krenuo da se bavim glumom u lutkarskom pozorištu. Kod nas je postojao samo 'Pinokio' u Zemunu, i to mi je bilo daleko, a vodili su me u pozorište 'Boško Buha', a tu nema lutkarstva. Kad sam vidio i uzeo lutku ja sam se zaljubio u to i to je nešto što želim i čime se bavim već desetak godina.

- Da li postoji jezična barijera među djecom, odnosno da li djeca, bez obzira gdje igrate, prihvataju predstavu?

Deci je bitna igra i muzika, a to što možda ne razumeju govor je ne bitno. Ako je pokret lutke dobar sve se čita kako treba, i to je ono što je bitno u lutkarskoj predstavi.

- Slažete li se da su djeca najbolji i najvjerniji gledaoci?

Slažem se sa Vama u potpunosti. Ako se njima nešto ne sviđa, ona će da ustanu i da vršljaju po sali, a ako im se sviđa pratiće vas i dobićete najiskrenije aplauze i to je ono što čini glumu, i zašto se ja bavim glumom i zašto sam srećan čovjek.

Lutkarskom pozorištu "Bajkamela" želimo što više dobrih predstava i nastupa kako u regionu, tako i na međunarodnoj sceni. Sa nadom da ćemo ih ponovo gledati u Trebinju, poželjeli smo im srećan put i uspješne godine koje su pred njima.