U prostorijama Stare željezničke stanice u naselju Ložiona, u Trebinju, danas se okupilo šezdesetak željezničara koji su evocirali sjećanje na željeznicu i 15. april, Dan željeznica Jugoslavije.
Željezničari su istakli da su željeznica i voz za naše krajeve predstavljali okosnicu razvoja, te da je ukidanjem istih došlo do nazadovanja cijelog kraja. Kažu da je posebno osjetila lijeva strana Popovog polja.
Sa nostalgijom stari željezničari pričaju o željeznici, a okupljanje su iskoristili i da se sjete svojih početaka na željeznici, ali i vremena kada su lično oni skidali „grane“ koje su hranile njihove porodice. Svečano ukrašen prvi voz prispio je u Trebinje 1901. godine, dočekali su ga građani, učitelji sa đacima obučenim u narodnu nošnju, ali i gosti iz okolnih mjesta.
„U stanicu u Trebinje prešao sam 27. januara 1950. godine iz Sarajeva. Šef stanice bio je Obren Redžo, a Mile Gudeljuša sekretarica. U Trebinju su tada bila samo troja kola, tri taksiste. Danas je neko nezadovoljstvo u narodu, preko noći bi želio milione, avione, kamione. Proveo sam radni vijek na željeznici i tvrdim da gdje nema željeznice da je tamo pasiva“, priča Danilo Mitrović, ukrsničar u penziji.
Austrija je za željezničku stanicu u Trebinju garantovala 100 godina i tek prije pola godine stiglo je pismo u kojem se kaže da Austrija sa njom više nema ništa. Ona može još sto godina i više, kažu željezničari. „Tu je Franjo dobro rekao kad se gradila pruga za Dubrovnik, ‘more li kilo zlata kilo kamena’“, napominju željezničari.
„Željeznica je mnogo značila za ovaj naš kraj. Mnogo je na njoj radilo ljudi. U Trebinju je bio depo lokomotiva, jedna armija željeznice. Dok je bilo željeznice bilo je dobro vrijeme. Dobre plate, radnici zadovoljni, a dobijali smo i trinaestu platu, a i mi smo radili punom parom“, priča Tomo Prcović, mašinovođa u penziji.
Nakon okupljanja u prostorijama stanice na Ložioni, željezničari su se fotografisali ispred čuvenog „Ćira“, a zatim je nastavljeno druženje.
Šta Vi mislite o ovome?