Poštenje, čestitost i principijelnost naših političara se nikako ne bi trebala dovoditi u pitanje. Narodni predstavnici nikada se ne bore za sebe i svoju porodicu, već za narod koji ih je birao. Tako ne treba sumnjati ni u riječi najnovijeg člana PDP-a Zorana Pologoša da nije promijenio stranački dres zbog vraćanja starih dugova, novaca, posla i materijalne koristi već zbog zaštite prava boraca.
Ne pada snijeg da prekrije brijeg, već da svako pokaže svoj trag. Zima je topla, snijega nema ali se tragovi ipak nadziru. Od kako je naprasno napustio NDP Pologoš uporno priča o čestitosti, principijelnosti i poštenju. Prije tri mjeseca kategorično je novinarima tvrdio da nema novaca kojim bi ga neka stranka kupila i da će ostati nezavisni odbornik do kraja mandata, ali je ipak ubrzo prelomio a cijena se ipak izgleda nekako utvrdila, vjerovatno tokom neke Tajne večere u blizini kuće svog partijskog saputnika Neđa Ćebedžije. To što su Neđo i Zoka, nekad oštri i grlati Slavkovi kritičari, promijenili stranu i dresove i nije veliki problem, to je postala ustaljena praksa na prljavoj domaćoj političkoj sceni.
Problem je u tome što Pologoš preprodaju svog mandata pokušava da sakrije pričom o borcima, njihovom zbrinjavanju, zapošljavanju... On jeste ratni vojni invalid koji je dao nogu za ovu državu, i njegov doprinos i stradanje svakako se trebaju cijeniti. Meni je drago što je Pologoš jedan od rijetkih ratnih vojnih invalida koji je dobio posao u HET-u, riješio stambeno pitanje i što je država na određeni način pokušala da se oduži za njegovu žrtvu i stradanje.
Nažalost umjesto da ćuti jer i djeca predškolskog uzrasta znaju zbog čega naši političari gaze svoje riječi i principe, mijenjaju stranke i politička ubjeđenja, Pologoš kao i mnogi drugi pokušava da zloupotrijebi brojnu obespravljenu populaciju boraca. Mnogi ratni vojni invalidi nemaju posao, krov nad glavom, novce da kupe protezu, lijekove, i pokušavati se sakriti iza njihove muke i nevolje u najmanju ruku je licemjerno. Obmanjivati građane i javnost, činiti nemoralna djela a istovremeno pričati o hrabrim hercegovačkim borcima, slavnim vojvodama, četama, Nevesinjcima i Bobancima, je drskost koja nas neodoljivo podsjeća na Panteliju Ćurguza, Petra Đokića i Milorada Dodika.
Iskreni zaštitnik boraca nikada ne bi podržavao i sjedio u klupama sa dezerterima koji su se bogatili, dilovali i švercovaliza dok je on krvario na ratištu, i ne bi podržao gradonačelnika koji uporno odbija da saopšti spisak dezertera koji obavljaju važne funkcije u Trebinju.
Kao što je i Dobro tokom svoja dva mandata zapošljavanjem nekolicine djece poginulih boraca neuspješno pokušao zamaskirati natrpavanje stotinjak dezertera i stranačkih aktivista u gradsku administraciju i javna preduzeća, tako sada Pologoš i Slavko zbrinjavanjem nekoliko pripadnika boračke populacije, koji su zasluženo dobili posao, pokušavaju građanima zamazati oči i prikriti sveopštu anarhiju koja vlada u Trebinju. Kao nagradu za prelazak Pologoš očekuje da će biti kandidat PDP-a za narodnog poslanika na sledećim izborima, a u sklopu temeljnih priprema zapošljavanjem u Dječiji vrtić već je rezervisao i zamjenu u gradskoj skupštini.
Ne znam da li Pologoš možda nekad i razmišlja o svojim postupcima ako se sjeti da je riječima "kako radio tako mi Bog pomogao" završavao svoje predizborne govore i obraćanja borcima. Njega, a i druge preletače, svakako bi na razmišljanje trebao navesti primjer bivšeg odbornika Marka Spaića. Kao predsjednik trebinjskih radikala i on je na početku velikog zaokreta bio nezavisni odbornik koji se pozivanjem na Luku Vukalovića zaklinjao da ga niko neće kupiti. Poslije samo nekoliko mjeseci tiho je prešao u SNSD pravdajući se potrebom uređenja ulica u svom naselju Vinogradi. Ulice su ostale iste, naivni Marko izgubio je i ono što je imao, ostao je bez posla, automobila, dogovori u četiri oka su se zaboravili već nakon prvog glasanja u Skupštini, a narod je oduvijek najviše prezirao špijune, preletače i izdajnike.
Šta Vi mislite o ovome?