Vladu Kukuriću, doajenu planinarstva u Trebinju, Povelja "Vučjeg zuba"

Malo je živih svjedoka koji se mogu pohvaliti planinarskom knjižicom iz 1957. godine, a još manje onih koji su je i imali.

Vlado Kukurić /85/ iz trebinjskog naselja Police jedan je od onih koji su u drugoj sredini prošlog vijeka gradili staze budućim generacijama planinara, a danas, ovaj čovjek, sa velikim iskustvom, ali i posebnom energijom i ljubavlju, priča o nekadašnjim vremenima.

Tim povodom, rukovodstvo Planinarskog društva "Vučji zub" iz Trebinja Vladu je večeras uručilo Povelju počasnog člana. Članska knjižica pod brojem 200, Vlada je od večeras još više približila hobiju sa kojim je kao omladinac  Jugoslavije obišao sva brda i planine u Hercegovini, na Jadranu i dijelu Bosne.

Prema riječima Igora Škera, aktuelnog predsjednika PD "Vučji zub", na ideju da najstarijem trebinjskom planinaru dodijele Povelju i proglase ga za počasnog člana odlučili su na skupštini Udruženja. "Gospodin Kukurić je bio jedan od predsjednika Planinarskog društva 'Bijela gora' koje je na području Trebinja egzistiralo prije proteklog rata. Razgovarali smo kako je to sve nekada bilo, a Vlado nam je dao na čuvanje svoju planinarsku knjižicu iz 1957. godine, kao i određene fotografije iz perioda kada je osvajao vrhove naše Hercegovine", rekao je Igor Škero za TrebinjeLive.

Prvo organizovanje planinara u Trebinju je bilo desetak godina godina poslije Drugog svjetskog rata, kada je u Trebinju, 1956. godine, osnovano Planinarsko društvo „Bijela gora“. Društvo su osnovali Živadin Simić, u to vrijeme Tehnički direktor „Industrije alata“, Nikola Sedlar, inženjer, Teodor Timčin, šef proizvodnje u IAT-u, Draga Petrušić, Vahida Zilijić, Rajko Kukurić, Rade Gerun, Vlado Kukurić...

„Mi smo obišli ovdje oko nas Orjen, Lovćen, Rumiju, Sutjesku i Tjentište, Maglić i Volujak, jer najviše je bilo mladih pa nismo mogli voditi njih na vrhove planina izvan našeg područja. Inače sam radio u Bosni, i tamo su me privukle planine, posebno područje Travnika gdje su Travničani veoma dobro koristili Vlašić. Tu sam zavolio i snijeg. A obišao sam, van PD ‘Bijela gora’, Kozaru, Prosaru, Klekovaču, planine zapadne Krajine“, priča Vlado za TrebinjeLive dok pokazuje sadašnjim planinarima fotografije sa vrhova planina, koje je fotografisao čuvenim „Zorki“ aparatom.

Niko kao Vlado ne poznaje tajne Strača, brda koje i dan-danas izaziva veliku pažnju Trebinjaca, ali i današnjih arhitekata koji sa velikim poštovanjem pričaju o tvrđavi koja je na području Austrougarske bila druga po veličini. „On se ne zove Strač već Srač, a to ‘t’ su mu dolali prije sto godina Austrijanci. Ne znam koliko Srač ima soba, a ja sam ih obišao jedno stotinjak. Ali nismo smjeli silaziti duboko jer se čovjek može izgubiti. Nosili smo veliko klupko duple pređe pa bi ga vezali za vrh i onda se polako uz njega spuštali da bi se mogli vratiti. A nosili bi i baterije i pijesak, posipali bijeli kamen da bi se mogli vratiti da se ne izgubimo”, kaže Vlado i dodaje da su na Straču bili dalekometni topovi kako bi mogli braniti ulaz u Boku kotorsku.

Strač, čudo arhitekture za ono ali i za ovo vrijeme, gradili su majstori Italijani, Česi, Slovaci, Austrijanci, Srbi. Ozbiljno se počeo praviti tek kada je voz prošao, i sav je pod zemljom, priča Vlado i napominje da sa sigurnošću ne može potvrditi priču da od Strača prema naseljima ispod njega postoji prolaz.

Završavajući kratki razgovor za TrebinjeLive, Vlado ističe da priznanje za njega predstavlja nešto posebno, te da mu je dovoljno kad vidi i čuje mlade trebinjske planinare. “Ja sam prošao ono što oni sada prolaze. To je za mene bilo zadovoljstvo, otići i okupiti omladinu i društvo oko sebe, a sve sa mladošću i veseljem. Nije bilo da nam neko da dinar ili sto, već svako o svom ruhu i kruhu. Snalazili smo se kako smo znali i umjeli”, zaključuje za naš portal Vlado Kukurić.

Uz kaficu sa Vladom bi se moglo pričati o svim temama. Bio je sekretar Industrije alata, direktor “Pošte”, načelnik Odjeljenja za urbanizam i privredu… Ipak, nekom drugom prilikom sa Vladom ćemo uraditi razgovor, a Vama, poštovani čitaoci, približiti teme o kojima danas malo ko priča.