Selo Miruše: Mirisni raj u kome nema ko da živi

Iseljavanje je počelo 60-ih godina kada je u dolini rijeke Trebišnjice napravljena hidroelektrana „Trebinje“...

Ljeti je ovdje prava milina. Sve miriše, zato je i selo, koje je sigurno jedno od najljepših u opštini Nikšić, dobilo ime Miruše”, ne bez ponosa kaže Ratko Kecojević.

Možda priča o nazivu sela i nije tačna, ali Ratkov ponos i ljepota Miruše su nesporni. Selo uz obalu Bilećkog jezera, pedesetak kilometara od Nikšića, ima svega tri stanovnika. Iako se Ratku i njegovom sinu kao mjesto prebivališta vodi Podgorica, ipak su češće na starevini nego u glavnom gradu. Vuku, kaže Ratko, korijeni, a i on je penzioner, sin nezaposlen, pa ne znaju šta bi radili po Podgorici. Ljepše im je u mirišljavom selu.

“Zamrlo je ovo selo odavno, ali to je izgleda sudbina svih sela. Svako bježi gdje mu je bolje. Kada nestanu Mileva i Darinka više u selu neće biti stalnih stanovnika. Ostaćemo samo mi ‘privremeni’, ali ko zna do kada… A nekada je ovuda išla pruga, prolazila cijela Crna Gora. Znali smo da krenemo vozom, izađemo ovdje, ručamo kod roditelja i dok voz obigra do Bileće istim se vratimo nazad”, sjetno priča Ratko.

U selu živi sedamdesetpetogodišnja Mileva Kecojević sa sinom Žarkom i četiri godine mlađa Darinka Aleksić.

“Nekada je selo bilo puno naroda a sada svi pobjegli trbuhom za kruhom. Rodom sam iz Bileće i kada sam došla ovdje bila je prava milina. Puno naroda, djece, radila je i škola koja je zatvorena prije skoro 30 godina. Trebišnjica je fino vijugala, mjesto je bilo bogom dano za život. A sada pusto”, priča Mileva i dodaje da sin radi na brani “Grančarevo” (HE “Trebinje I”) i da ni on ne namjerava da ostane na selu.
A selo lijepo, kuća u kojoj žive Kecojevići pravi mali raj, u dvorištu cvijeće, voće i terasa sa pogledom na jezero.

“Ovdje je pogotovo s proljeća lijepo. Zimi je malo nezgodno jer se zbog strane teško može izaći kolima. Sin je vezan za Trebinje tako da ni on ne namjerava da ostane. Svašta nešto fali, ali razgovora najviše”, žali se Mileva.

Na pohvale izrečene na račun dvorišta ponosno ističe da je sin Žarko zaslužan za sve.

I dok Milevi fali razgovora, njena jedina komšinica Darinka navikla je na samoću pa ponekad i ne primijeti da je pala noć a da riječ u toku dana nije prozborila.

“Navikne se čovjek na samoću. Radim dosta i brzo mi prođe vrijeme. Uveče dok namirim stoku, usirim, završim sve poslove, dođe vrijeme i da legnem pa zaboravim na samoću”, priča Darinka koja se, kad je stigla ekipa “Vijesti”, vraćala od stoke.

A stoke ima više nego što je jednoj sedamdesetjednogodišnjoj vitalnoj starici potrebno.

“Imam 12 krava, šestoro junadi, troje teladi, dvije koze. O stoci sama vodim računa i ništa mi nije teško jer sam navikla da radim, a nije mi preša. Imam penziju, sin mi živi u Trebinju a kćerka u Njemačkoj, i ništa mi ne fali. Ali, navikla sam da radim. Eto, sama baba drži toliku stoku, a sva nam sela opustješe, dok su momci po kafanama. Niko neće da radi. Neće, a ne znam zbog čega”, čudi se Darinka.

Ili je, sa osmijehom kaže, neko omanuo u vaspitanju, ili polako odumire ona stara sorta ljudi naviklih na rad.

Jezero krije istoriju kraja

Iseljavanje je počelo 60-ih godina kada je u dolini rijeke Trebišnjice napravljena hidroelektrana „Trebinje“, a voda preplavila površinu od 33 kvadratna kilometra. Potopljena su sela Panik, Orah, Čepelica, Zadublje i Miruše sa zaseocima, a zajedno sa selima voda je potopila i spomenike prošlosti – groblja, puteve i crkve. Tada se oko 60 domaćinstava, od čega više od 50 iz sela Miruše, odselilo.

Nešto preko 17 odsto površine Bilećkog jezera, stvorenog za potrebe pomenute hidroelektrane, pripada nikšićkoj opštini. Nedavno je predsjednik Opštine Veselin Grbović na konferenciji za novinare kazao da je načelno postignut dogovor da hidoelektrane na Trebišnjici godišnje uplate oko 300.000 eura Nikšićanima, ili tri miliona za proteklih deset godina.

Prije pet godina bilo je najavljeno da će Crna Gora i BiH isplatiti naknade mještanima čija su imanja potopljena prije skoro 50 godina, kada je stvoreno akumulaciono Bilećko jezero. To je regulisano i međudržavnim sporazumom i Mirušani se nadaju da će konačno biti isplaćeni za potopljena imanja. Što se tiče starog mosta, crkve, mlinova i neistraženih arheoloških nalazišta koja se nalaze na dnu jezera ona će ostati samo u sjećanjima rijetkih.

Izvor: Originalan link sa portala "Vijesti.me".