Kako se bliži sredina decembra jedna od (slatkih) obaveza koja se mora uraditi je kupiti kartu za Trebinje. Zna se, biće gužve, idu obično dva autobusa, pa to obično obavim do 15. u mjesecu. Što je sigurno, sigurno je! I onda počinje odbrojavanje dana. Daleko od toga da se nisam navikla na samostalan život, kada obaveze stisnu vrijeme leti, ali se taj odlazak kući svaki put sve željnije iščekuje. To znaju i brucoši, a i mi malo stariji.

praznici kolumna

Poslije višečasovne vožnje, tu smo. Mali, ušuškani gradić se pojavi iza brda, a ja svaki put ushićena kao malo dijete. Zagrljaji na autobuskoj stanici (pardon stajalištu), brzinsko raspakivanje kod kuće, i sada već tradicionalno kafa sa mamom i tatom. Spavanje poslije puta bi bilo pravo gubljenje vremena, i onako kao da ga nemam dovoljno da uradim sve što planiram.

Susreti sa dragim ljudima poslije dva ili tri mjeseca, prepričavanje dogodovština, mamina hrana, toplina doma i vrlo brzo steknem osjećaj da nigdje nisam ni išla.

Definitivno se osjećam ispunjeno. Mora se i učiti po malo, naravno, jer ide ispitni rok, ali sve ide nekako opušteno i s lakoćom.

Grad nam je okićen, doduše skromno, ali opet se osjeća praznična atmosfera. Ono što je ove godine na neki način umanjilo praznično raspoloženje je previše toplo vrijeme. Sunce, otvorene ljetne bašte, pa sam nekako imala osjećaj kao da je proljeće, a ne januar. No, to je naše Trebinje. Da ne zaboravim, sa ''najplavljim'' nebom na svijetu. Večernji izlasci, meni draži, od bilo kakvih u velikom gradu. Poznati ljudi, dobra atmosfera ... Merlot  je malo razbio monotoniju, mada naravno da nismo izostavili ni provod u Galeriji.

Dani lete. I ne okrenem se, stiže naljepši praznik u godini za mene. Porodica se okupi i sve je nekako posebno. Bar meni, uvijek. Ovi malo stariji uvijek istu priču nama studentima govore: ''Ne vraćajte se, djeco, ovamo Vam sreće nema!''. Pa sam se ove godine posebno zapitala, jer sam ''prevalila'' polovinu studija. Činjenica je da je kod kuće sve nekako lakše, mada nisam sigurna da ima mjesta za one sa malo više ambicije, bar ne za sada. Nažalost.

Posljednjih par dana u voljenom gradu prođe u nekom čudnom osjećaju. Ne ide mi se nazad, a obaveze zovu. Pakovanje, opet zagrljaji na stanici, ovaj put malo tužniji, i autobus krene. Čeka me veliki grad, sa nebrojeno više mogućnosti, ali ono što sigurno znam jeste da nije nigdje kao kod kuće.

Pa do sljedećeg puta ...