Miloš Lučić iz Trebinja samouki je umjetnik i glumac, a ima sedamnaest godina i učenik je Ekonomske škole u ovom gradu.

milos lucic

Sa Milošem smo uradili kratki razgovor u kojem nam je otkrio kako je počeo, koji su mu motivi, planovi za budućnost.

Kada si i kako počeo izražavati svoje likovne sposobnosti?

-  Što se tiče početka mog stvaranja, uvijek volim da kažem da je sve počelo prvog dana kada sam uzeo boju u ruke. To je bilo u ranom djetinjstvu. Zidovi našeg stana izgledali su poput onih pećinskih iz praistorije. Roditelji k’o roditelji su se pomirili s činjenicom da će cijelog života ,,durati’’ umjetnika. I tako su nastali prvi radovi, poneki i na papirima. Nastavnici u osnovnoj školi su polako primjetili moj talenat i savjetovali me da počnem ozbiljnije zalaziti u te vode. Vođen njihovim savjetima došao sam na ideju da kupim platno i uljane boje, i da konačno počnem da radim nešto ozbiljno i trajno. Za moj četrnaesti rođendan dobio sam od roditelja dva platna i dva pakla malih uljanih boja. Ni sami nisu slutili koliko ću se tome obradovati te jedva dočekaše prvi ,,izraz’’ moje ,,podivljale’’ inspiracije.

Da li je u početku bilo teško nanositi boje, i da li si baš samouk kako se priča?

- Pokušao sam naći na internetu pojedina objašnjenja za samo korišćenje i nanošenje boje, ali sve je izgledalo suviše konfuzno. Nisam više mogao izdržati i samostalno sam se upustio u svu tu magiju umjetnosti. Počelo je!

Upao sam u taj začarani krug umjetničke slobode, zanosa, prkosa, harmonije i bunta. Tako su nastale moje prve slike koje su obećavale. Mnogi me pitaju zašto se nisam obratio profesionalcima za pomoć, zašto ne idem na časove i tome slično. Tada sam smatrao, a i danas njegujem isti stav, da slikarstvo pa i druge umjetnosti ne trpe ograničenja. Jednostavno, htio sam dokučiti do određenih finesa i na neki način razotkrivati misteriju umjetnosti. Razotkrivati misteruju svih tih boja, pokreta, stilova i ,,podivljale’’ inspiracije. Vrijeme je odmaklo, a ja više ni ne znam broj mojih slika.

Koji su tvoji motivi?

- U početku su to bili neki realističniji motivi, ali kasnije sam osjećao potrebu za nečim apstraktnim te sam tako počeo zapadati u vode apstrakcije. Nažalost, ljudi u Trebinju, pa i šire teže ka realističnijim motivima i zato sam se opredijelio za iste s tim što se u skoro svakoj mojoj slici provlači apstrakciona nit. Apstrakcija to sam ja.

Organizovao si i izložbu koja je bila humanitarnog karaktera?

- Moja prva i za sada jedina izložba bila je humanitarnog karaktera. U julu 2012. godine organizovao sam humanitarnu izložbu za pomoć našem sugrađaninu Miljanu Šapuriću koji je danas hvala Bogu dobro. U skorije vrijeme planiram organizovati drugu po redu izložbu svojih slika. Za sada me obaveze proistekle iz školskih i pozorišnih aktivnosti sputavaju u tome.

Šta ti je inspiracija?

- Inspiraciju vidim u svemu. Svaka osoba mi može poslužiti kao inspiracija, s tim što će konačna slika pokazati šta je ta osoba zaista izazvala u meni. Svako dešavanje u mom duševnom svijetu odražava se na moj umjetnički izraz. Volim na svaku svoju sliku smjestiti određeni simbol, poruku ili zagonetku. Inače, ne privlače me slike koje ne kriju u sebi nešto zagonetno, koje ,,ne govore’’.

Ko ti je najveća podrška i koji su ti planovi za budućnost?

- Moja najveća podrška su moji najbliži i uži krug prijatelja, s tim što je majka ta koja se najviše zalaže za moj uspjeh. Što se tiče budućnosti, u nekim situacijama sam zaista neodlučna osoba, tako da još nisam siguran o nastavku svog školovanja. Ono što zasigurno znam jeste to da će moje školovanje biti usmjereno ka određenoj umjetničkoj grani.
[gallery link="file" ids="29608,29609,29610,29611,29612,29614,29615,29616,29617"]