Herceg-Novi može biti poznat kao grad sunca, može biti poznat po svojoj prirodnoj ljepoti, po mediteranskoj flori, ali uvijek će biti gradova sa više sunca, sa ljepšim plažama i starijim tvrđavama. Ali teško će se naći grad, koji u odnosu na broj stanovnika, ima više zadužbina.

zaduzbinari herceg novog nebojsa raso

Stanovnici, tada male hercegnovske varošice i njenih sela, su osnovali veliki broj zadužbina. Ako se i nađe grad sa više zadužbina neće se naći selo sa više zadužbinara od Poda. „Herceg-Novi se može slobodno nazvati gradom zadužbina, i tu mu titulu ne može uzeti ni Beograd. Pogotovo što po predanju, kako je Lazar Tomanović zapisao, crkva Sv. Sergija i Vakha na Podima je prva srpska zadužbina srpskog kralja Primislava“, rekao je u dvorani „Park“, na promociji svoje nove knjige „Srpske zadužbine Herceg-Novog“, publicista Nebojša R. Rašo koji je predstavjajući  47. po redu knjigu Društva za arhivu i povjesnicu hercegnovsku posebno naglasio da se zadužbinarstvo u svom najjačem zamahu javilo u vijeku borbe za prosvjećenje naroda i očuvanje srpskog jezika.

Rodoljubivi Srbi Novljani nisu željeli da samo plaču nad sudbinom svog naroda, već su na sebe preuzeli teror borbe, a rezultat su mnoge zadužbine i fondacije. Tu su, na prvom mjestu, Srpska pomorska škola u Srbini, Serbsko-narodno-pravoslavno učilište na Podima, škole na Mokrinama i Kamenom, Zadužbina Dukovića kao i fondacije za školovanje između dva svjetska rata Ivana Palandačića za đake sa Luštice, Jefta Radovića za đake sa Kruševica, Lesa Antunovića za đake sa Sušćepana, Mića Popovića za đake sa Tople...

Posebno je značajno reći  da je ova knjiga objavljena u godini u kojoj obilježavamo 1.150 godina od početka prosvjećenja Slovena, kada su 863. godine sveti Ćirilo i Metodije sastavili prvo slovensko pismo, preveli prve bogoslužbene knjige na jezik Slovena i uputili se u Moravsku na poziv kneza Rastislava.

„Nažalost danas se poslije vjekovne borbe za srpski jezik nalazimo ponovo na početku. Svakoga dana smo suočeni sa politikom dvostrukih aršina. Mi Bokelji smo za sto godina dospijeli iz možda najuređenije države u jednu od najneuređenijih država u Evropi. Kakva god država bila Austrougarska u njoj se poštovalo pravo na jezik i strogo se poštovala volja zadužbinara“, rekao je Rašo i dodao da zadužbinara ima i u drugim gradovima, poput Trebinja. Prema njegovim riječima Trebinje se prepoznaje po Luki Ćeloviću Trebinjcu koji je pored ovog grada zadužbine ostavljao i po Beogradu. „Ćelović je zavještao 1926. godine svoju imovinu Beogradskom univerzitetu. Do današnjih dana ostao je najveći dobrotvor univerziteta. Ovaj neobični Trebinjac morao je napustiti svoju Hercegovinu 1872. godine i otići u Beograd, ali se vratio da učestvuje u ustanku 1875. Godine“, napomenuo je on i dodao da su pored Ćelovića u Trebinju poznati i Jovan Kurtović, Drago Pamučina, Hadži Jovo Vitković, Stevan Čerović, Božo Bošković, Vaso Kraljević i drugi.

Nastavljajući priču o hercegnovskim zadužbinarima i dobrotvorima, Nebojša Rašo je rekao da su mnogi Novljani, pa čak i oni koji su živjeli daleko od svog kraja, uvijek ostavljali zadužbinu svome narodu. „Mnogi od njih nakon napuštanja rodne grude nikad se nisu vratili i ostavili su kosti u tuđini, ali nisu zaboravili odakle su potekli, i željeli su da pomognu svoj narod. Zato se među zadužbinarima nalaze Novljani sa bogatom biografijom, nacionalni pregaoci poput Lesa Pavkovića, Mirka Komnenovića, Nikole Stanića, Toma Krstova Popovića i drugih, koji su svoj život posvetili borbi za slobodu i napredak, a političari se evo preko 60 godina trude da ih zaboravimo“, objasnio je on.

Autor knjige je izrazio i nadu da će novi naslov prepoznati Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije i Generalni konzul Republike Srbije u Herceg-Novom.

O knjizi je govorio, u ime jednog od izdavača knjige, profesor Ljubo Šarović koji je istakao da narod Boke neće zaboraviti svoje zadužbinare, isto kao što neće zaboraviti rad i trud Nebojša Raša.