Kao uvod u stogodišnjicu sarajevskog atentata u evropskim medijima citira se pisanja tadašnje štampe iz koga je vidljivo da su zemlje članice Antante, poput Rusije i Francuske, smatrale da Beč i nadvojvoda Ferdinad vode pravi rat protiv Srbije i svih Slovena na Balkanu, dok su austrijska, njemačka i mađarska štampa zagovarale oštar kurs prema Srbima.

Sarajevski atentat

Evropska štampa dočekala je sarajevski atentat sa protivrječnim komentarima. Na gledišta vodećih novina tog vremena primjetan je uticaj zvanične politike njihovih zemalja.

Austro-ugarske i njemačke novine bile su na jednoj strani, kao i njihove političke elite, dok su na drugoj strani bili francuski i ruski listovi.

Na primjer, "Ruske vedomosti" pišu, nakon pogroma Srba u Sarajevu 1914. godine, da je Habsburška imperija "pokazala kulturnom svijetu upečatljivu sliku zvjerstva koje se stvara u ljudskoj psihi pod stalnim uticajem oštre i neumoljive nacionalne borbe".

"Ruska Slovo" karakteriše nadvojvodu Franca Ferdinanda kao aktivnog austrijskog nacionalistu, antisemitu, klerika i "dušu“ progona bosansko-hercegovačkih Slovena, čije su stupanje na prijesto sa zebnjom očekivali narodi Austrije.

U antisrpskoj kampanji, koju su vodile njemačke i bečke novine, uporno se iznosila tvrdnja da je Srbija preko organizovane grupe pripremala seriju napada u BiH.

Vojni list "Danzers Armi-cajtung" obraća se neprijateljima dvojne monarhije i poručuje:

"Radujte se neprijatelji Austrije! Zaista imate sreće.Vi ste uništili našu vjeru u budućnost.Vi, psi, možda ste bolje znali od nas Austrijanaca da bi vas Franc Ferdinand gonio kao stado ovaca i da bi vam utjerivao strah od Austrije. I zato ste ga ubili. Sve nelojalne elemente treba potjerati u smrt, pse zatrti i ponovo naseliti zemlju...." - pisao je ovaj militansti list.

Mađarski list "Mađar Hizlaga" poručivao je da "Srbe treba kazniti". "...Ili ćemo Srbiju natjerati da nas poštuje ili ćemo propasti" - pisao je ovaj list.

U svemu tome treba istaći činjenicu da aneksija BiH nije bila priznata od većine država, jer je provedena protiv volje građana BiH i odluka Berlinskog kongresa.

Tokom suđenja pripadnicima "Mlade Bosne" i Gavrilu Principu na vidjelo je izašla činjenica da se njima nije moglo suditi zbog "veleizdaje" pošto je advokat Rudolf Cistler tokom suđenja dokazao da aneksija nije verifikovana ni u tadašnjem parlamentu Austro-ugarske monarhije.

Cistlerova odbrana "Mlade Bosne" ušla je antologiju tadašnjih pravnih procesa.

Poznato je, a o tome je pisala i tadašnja evropska štampa, da je Cistler zbog svoje efikasne odbrane Gavrila Pricipa i njegovih drugova jedva izbjegao linč austrijskih oFicira koji su ga čekali nakon suđenja.

Sam Cistler je kasnije pričao da je austrougarske monarhiste zavelo njegovo ime pa su pomislili da će pustiti "Mladu Bosnu" niz vodu.