Za par mjeseci ulazimo u jubilarnu četrdesetu godinu svešteničkog života hercegnovskog prote protojereja-stavrofora Radomana Rada Bubanje, starješine Prve hercegnovske parohije na Toploj čije je sjedište u crkvi Svetog Vaznesenja-Svetog Spasa koja je ove godine obilježila jubilej 300 godina od podizanja.
Prota Bubanja je prije četiri decenije kročio na scenu svešteničke dužnosti, postižući na njoj, i pored svih sila i haribda, uspjehe kakve je postigao malo koji sveštenik. Svojom pastirskom odanošću vjerni, misionarstvu pravoslavlja, te svojim radom doprinosio je duhovno-religijskom prosvećivanju i afirmaciji vjerske tolerancije u sredini kakva je Herceg Novi i Boka. Ovih dana je saopšteno da je prota Radoman-Rade Bubanja dobitnik „Oktobarske nagrade“, najvećeg priznanja u opštini Herceg Novi. Bubanja je prvi sveštenik u Crnoj Gori koji je dobio ovakvo priznanje od sredine u kojoj živi. To je povod za protinu priču za Sabor.
- Bez muke se pjesma ne iskova. Ovdje u ovom hramu sam ostavio život. Četrdeset godina nije mali period. To je period kada mladić postaje starac. Tako i ja. Ovdje sam poslat 1974. godine i evo u aprilu iduće godine se navršava moj puni radni vijek. Čekam da me penzionišu. Nije bilo lako. Kada sam došao u Herceg Novi nije bio pogled na crkvu ni malo pozitivan. Valjalo se boriti protiv siromaštva. U crkvi kao i sada nije bilo mnogo darodavaca. Tako da se ipak uspjelo nešto uraditi i oko crkve i oko parohijskog doma. Ovdje sam zatekao vrlo ružno stanje – kaže otac Bubanja i dodaje da je mučno bilo biti sveštenik u prošla vremena. On ističe da volja i ljubav, odnosno, pravda pobjeđuje sve i da onaj ko se drži gospoda Boga neće skrenuti sa pravog puta, puta ljudskosti, pravde i svega onoga što treba da krasi čovjeka. „Na tom putu da nisam imao podrške drugih ljudi ne bi uspio. A tu podršku sam imao od uglednih ljudi kao što su: Vaso Obradović, Jovan Mijović, Božo Bijelić, Drago Dostinić i mnogi drugi. Bili su to domaćini od ugleda na koje se mladi čovjek ugleda. Ovo priznanje koje je došlo pred moj odlazak iz Novog biće mi jedna draga uspomena na grad u kome sam ostavio život. Ovo je priznanje koje je zaista vrijedno. Hvala svima koji su me predložili za tu nagradu. Hvala i onima koji su odlučivali o tome“, rekao je otac Bubonja.
Rođen je u Beranama 1952. godine. Kao dječak je pošao u Bogosloviju u Prizren. Prema njegovim riječima, tamo je zatekao divne ljude, ljude od vjere i morala. Prvi među njima bio je blaženopočivši patrijarh Pavle, pa sadašnji patrijarh Irinej... „Učili su nas, kako reče vladika Pavle, da budemo ljudi. Zaista čovjek treba da doživi takve ljude kroz život. Pa da tek onda procijeni ko su bili ti ljudi. Ja sam postavljen od mitropolita Danila Dajkovića ne po mojoj želji, već po naredbi. Ovdje sam zatekao protu Nikolu Mandića koji je bio paroh u Bosni i došao je 1974. godine, i na Mitrovdan te godine preminuo tako da je vrlo malo bio tu. Ali je bio čovjek. Zaista britka sablja. On, koji je znao da kaže okupatorima, kada je držao govor na sahrani Milanu Spasiću aprila 1941., slava ti drugi Sinđeliću. Britak kao sablja, pošten kao suvo zlato. Takvih ljudi bi trebalo da ima mnogo više da bi nam bilo bolje, jer ako malo kvasca ukiseli cijelo tijesto onda malo čestitih ljudi podiže i moral svih drugih i služe kao putokaz ljudima u životu“, kaže prota Bubanja.
U svojoj priči o Crkvi i njenom mjestu u društvu on je sasvim jasan. „Crkva zaista treba da ima ugled i da ga stiče. Jer crkva nije ljudska tvorevina nego Božija ustanova. I zaista, oni koji u crkvi služe, sveštenici na prvom mjestu, moraju da imaju ugled. A ugled se stiče časnim životom, časnim učenjem, časnim ponašanjem, te radom koji priliči jednom ozbiljnom čovjeku i kojem treba da teži svaki sveštenik. Nije to lako. Ja to znam. Ima mnogo iskušenja ali ipak čovjek treba da se uzda u Boga. A to je da vjeru i jevanđelje širi svojom besjedom, svojim ponašanjem i djelom“, kaže on uz preporuku mladim ljudima da umjesto interneta i drugih stvari drže jevanđelje, knjigu života, jer ljudska hrišćanska duša bez Boga je prazna. „Čovjek treba da izgrađuje ono što mu je dato. Onaj talenat ili Božiji dar. Dar koji je svaki čovjek za sebe dobio i dužan je koliko može da ga nosi i izgrađuje kroz svoj život. To je zadatak ljudske jedinke, a gradeći svoj život on će graditi i okolinu. A samo istrajan sveštenik može da popravi ljude u svojoj parohiji. Sveštenik uvijek mora da je sa narodom, mora mnogo da vidi, da mnogo doživi“, kaže otac Bubanja i svom nasljedniku poručuje da nastavi tamo gdje on stane kada ode u penziju. „Ovo je prilika da kažem i hvala Herceg Novom i svima onima koji su odlučivali o ovom priznanju koje će mi za dva dana biti dodijeljeno. Biće mi to još jedna draga uspomena na ljude iz grada kome sam život poklonio“, kaže on.
„Čovjek negdje mora da potroši život, a Bog vodi tamo gdje treba da bude. Mislim da sam i ja na kraju ispunio neki svoj zadatak. Ovo priznanje pokazuje da je neko cijenio moj rad, a onima koji budu pošli ovim mojim putem, koji sam išao četiri decenije, savjetujem da uvijek nose u rukama jevanđelje. Ta sveta knjiga mora, valjda, ostaviti nekog traga u nama i ljudima kojima propovijedamo veliku Hristovu ljubav“, zaključio je paroh Prve hercegnovske parohije otac Radoman-Rade Bubanja.
Šta Vi mislite o ovome?