U crkvi Vozdviženja Časnog Krsta u selu Prosjek, u Bobanima, jutros je paroh bobanski otac Momčilo Pejičić  služio Svetu liturgiju. sveta liturgija selo prosjek bobani

Iako, u prisustvu malog broja vjernika, otac Pejičić je istakao da je ovo poseban dan za bobanski kraj i žitelje stradalnih Bobana koji su u proteklom ratu i te kako osjetili ruku neprijatelja. „Časni krst je osnovni znak za čovjeka. Vertikala pokazuje ljubav prema Bogu, a horizontala ljubav prema drugom čovjeku, jer upravo onako kako i Hristos kaže u svojim zapovijestima, ljubav prema Bogu i bližnjima“, rekao je u svojoj besjedi otac Pejičić.

U toku liturgije prisutni su se pričestili, a zatim su domaćini priredili trpezu ljubavi.

U kojoj se god crkvi molili, Bog nas čuje, ali je na Prosjeku nešto posebno. Prvo što se do crkve dolazi po tačno utvrđenim stazama, a drugo što se baš na takvim mjestima pokazuje ljubav i vjera u Boga. Crkva je po predanju sazidana za jedan dan i jednu noć, a mještani sela Prosjek i Nevada u više navrata su je obnavljali. Posljednji put je obnovljena 1976. godine kada je nanovo urađen krov i unutrašnjost crkve. Tada je i služena posljednja liturgija, a novi život za ovaj kraj dolazi 2009. godine kada su se, uz pomoć oca Isaije, ponovo čula crkvena zvona.

Koliko je ova crkva velika svetinja dokazuje i činjenice da u proteklom ratu nijedna granata nije udarila u crkvu i groblje, a na stotine ih je palo na samo par metara od njih. Baš ova svetinja bila je mjesto razgraničenja zaraćenih strana. kuce zapaljene selo prosjek

Sudbinu crkve nije doživjelo selo Prosjek, kao ni ostala sela koja su pripadala ovoj crkvi (Nevada, Gojšina, Jasenica, Arbanačka, Vlaka, Bukanje, Trnovica, Vjetreno i Grepci). Sva su zapaljena, a stanovništvo protjerano. Zapaljena i opljačkana su i ostala sela na području Bobana, a minirane su crkve u Šćenici i Raptima. Ovaj kraj poznat je i po slavnoj Bobanskoj četi koju je do 27. septembra 1994. godine (na taj dan slava crkve u Prosjeku), predvodio vojvoda Nedeljko Vidaković, koji je poginuo zajedno sa još dva visoka pripadnika Vojske Republike Srpske.

Kako su živjeli stanovnici sela Prosjek i danas je za mnoge pravo čudo. Bez puta i struje, od kišnice, zemljoradnje i ondašnje penzije. Nisu imali gradsku buku, ali su imali mir i volju za životom, ljubav prema Prosjeku i Bobanima. Potomci dvije porodice, Pikić i Morić, kažu da bi i sada u Prosjek često dolazili i ponešto radili da nije bilo proteklog rata. Sada nemaju gdje, samo crkva i jedna kuća, ostalo je isto kao čovjek, došlo i otišlo. sveta liturgija selo prosjek bobani

Život ide dalje. Prosječani i ostali Bobanci rasijaše se po cijelom svijetu, ali svoje korijene nikada nisu zaboravili. Da život nekada mazi, a često ruži, kažu Bobanci njima je već dugi niz godina to jasno!