Čitajući redove iz najnovije knjige Miraša Martinovića “Harfiskinja iz Ura“ nanovo spoznajemo istinsku snagu lirske proze koja uobličuje stvarnost i postaje suštinsko svjedočanstvo.

knjiga mirasa martonovica Harfistkinja iz Ura

Ovaj novi Martinovićev naslov sublimiše život, vrijeme i sudbine što počivaju na obrascima koje epika pamti i pronosi kroz vremena. To je prvi utisak kada u rukama čitalac prelista ovu zanimljivo-metaforičko-filozofsku zbirku kojom se prethodno objavljenim knjigama „Poslednji Eshilov dan“, „Vavilonski mudraci“,“Putevi prevališe“ ,“Otvaranje Agruvijuma“, „Teuta“, "Snovi u Doklei“ i "Dioklitijsko zavještanje“ zaokružuje kvartet, osobene stvaralačke recepcije.

Martinović sa ovim rukopisom pokazuje da je autentični prozni lirik kojeg krasi osobenost pjesničkog doživljaja koji se vozdiže u prozi nepatvorenog kolorita. Esencijalna i egzistencijalna, fizička i metafizička obojenost u ovom ispisu ostvaruje se kao univerzalna pjesnička istina i avantura.

I zaista, pisac Martinović, svoju prvo poeziju ( jer na početku bješe pjesnik), a zatim prozu, majstorski vodi ka vrhuncu. Ona je "sastavni dio njegove krvi i bića".

Uzbudljivu priču o dvije harfe Martinović kroz piščevu dušu i optiku vozdiže u moćnu metaforu rezultantu sazdanih od minulih života istorije i usudnih metafizika. „Dvije harfe su gotovo identične, pa se ne zna koja je orginal, a koja kopija. Mene je interesovao put od Ura do Doklee, koji je možda transportom došla harfa pronađena u njoj. Nadasve, sudbina dvije harfiskinje koje su na tim harfama oslobađale najljepše zvuke, čije sam odjeke pokupio, rasute po vijekovima. Taj zvuk iz Ura i onaj iz Doklee, povezao je stoljeća, sudbine dva grada i dvije harfiskinje, koje su bile izvaredne ljepote. Potvrda da zvuk ne umire, a da ljepota traje iako preko nje prođe vrijeme“, rekao je sinoć Martinović, par dana pošto je Centar za kulturu iz Čačka, u tek osmišljenoj i pokrenutoj ediciji "Sizifova djeca“, objavio ovaj zanimljiv roman koji pokazuje da njegov autor spada u grupu vrhovnika naše proze.

Propratno saopštenje, uvijek tihog Martinovića, povodom ove knjige, koje se pojavilo među novinarima, pokazuje snagu novog naslova. On osvjetljava duhovni portret ovog pisca, portret preko koga se razliva čestitost i ljudska dobrota, oplemenjena toplinom iskaza.

U predgovoru knjige, urednik edicije izdavača iz Čačka, Milenko Pajić, napisao je da je kroz glavnog junaka Vulija autor ispovjedao sebe, te otkrio tajnu svoje književne radionice.

Briljantan stil, bogat i metaforički jezik, epska slika Martinovićevog narativnog diskursa, verifikuje visok umjetnički nivo ovog izvanserijskog djela koji će obradovati sve čitaoce.