Vijest o smrti Mirka Kovača,  jednog od najvećih  pisaca koji je dao ovaj prostor, je veliki gubitak  za književnost prvo srpsku, pa kasnije i sve one književnosti koje su poput jezika nastajale po potrebi čovjeka i ljudi, a i politike na ovim našim rascijepanim prostorima. pisac mirko kovac umro

Niko ne može namjestiti zamku kao slučaj pisao je i pričao Mirko Kovač koji je rođen na kraju 1938. godine u Petrovićima i odatle vozom, ili kako je on  u poznim godinama pisao „vlakom“, krenuo u život preko Bileće, Trebinja, Čapljine do Beograda i dalje u svijet. Velika je i neiscrpna ljubav ovog čovjeka prema rodnom kraju, te je neraskidivo vezana za njegove najljepše ili najteže godine. Ti dani  života u Hercegovini iznjedrili su mnoge junake i mnoga imena koje, dok čitamo nanovo poslije toliko decenija, uvjerljivo zazvuče.

„Gubilište” iz 1962. godine  je već tada, u doba totalitarizma, od jednih osporavano a od drugih  hvaljeno kao što je danas  slučaj  kada je njegov život i rad, koji se u ponedjeljak okončao u Rovinju, u pitanju.  “Gubilište” ga je odmah učinilo kontroverznim i to je ostao do kraja svog života.

"Nijedno srećno razdoblje nije vječno. Bilo da je podne ili ponoć zavičajna muzika uvijek budi nostalgiju i vraća na početak,“ znao je često da kaže prijateljima Mirko Kovač. „Gubilište” za koje je, prije pola vijeka, izvjesni  Hilmija Puzić napisao da je  stvar za psihijatre i da nije vrijedno književno djelo, Mirko je demantovao i opravdao one koji ga ne pozvaše na odgovornost kako je on tada tražio od kritičara, a možda i političara.

Kasnija djela, „Moja sestra Elida” (1965.), „Malvina“ (1971.), „Ruganje s dušom“ (1976.), „Vrata od utrobe“ (1978.), „Uvod u drugi život“ (1983.), „Kristalne rešetke“ (1995.) i „Grad u Zrcalu“ (2007.), kao i mnoge druge priče i eseji su ostali u poluvjekovnoj njegovoj spisateljskoj djelatnosti.

Pisac mora bez straha da kazuje svoj svijet, a to je Mirko Kovač činio. Njegov zemljak, a moj  rođak, odvede me kog njega da mi priča, 1989. god., priču o Đuru Deretiću i njegovoj lijepoj supruzi Ruskinji čija je ljepota 1948. godine unesrećila i njenu, ali i sudbinu drugim nesrećama već  načetim porodicu Deretić koja je genetički istog porijekla kao i  porodica Kovač. Jedni su živjeli u Orovcu u Korjenićima, a drugi u njegovim rodnim Petrovićima. To je Mirko briljantno obradio ali i upozorio  u pripovijeci „Pukotina" da je tu u zaleđu Dubrovnika, poslije Drugog svjetskog rata, kao pisac, imao oproštaj od zavičaja.  I vremena  koje on kao „hroničar“ vješto i sa izvanrednom lakoćom zapisuje i odslikava taj  prostor u trouglu, Trebinje, Nikšić, Dubrovnik.

A Dubrovnik, taj “Grad u zrcalu” posebno je opisan. Želio je napisati  knjigu  o onom čega više nema pa i o vlastitom životu koji je prošao. Zapisao je prije pet godina Kovač naglasivši da je ovaj njegov roman “zrcalo mojih  prijašnjih knjiga, njihov posljednji odraz tom u zrcalu, a istodobno i pogreb jednog svijeta”.

Da li Mirka Kovača voljeli ili ne voljeli bio je primjer pisca kakvih je zaista bilo malo. Soj kakav se rijetko rađa. Uvijek je njegova javna riječ bila iskrena koja je, kako je on znao da kaže, nosila tu bol koja nas je poput bola njegovih junaka tištila.

Malo je pisaca tako osjetilo, opisalo i zabilježilo Hercegovinu kao Mirko Kovač. „Vrata od utrobe“ najavila su istinu  koja se nije mogla „zabetonirati”.  Te 1978. godine Kovač zapisa “nezahvalno je pisati hroniku i upuštati se u to, navaliti sebi na vrat breme zavičaja i graditi se čovjekom kojeg more pravice. Kao da ja vidim nešto više od drugih".

Progovori je prvi o kondukteru Vlačiću, oni stariji Trebinjci znaju njegovu sudbinu, a oni mlađi možda će iz djela Mirka Kovača saznati šta to bi u Trebinju 1941. godine. Isto kao što te iste 1978. godine napisao scenario ”Okupacija u 26 slika”, a koji Lordan Zafranović pretočio u film koji je oslikao našu zapretanu prošlost.

Isidora Sekulić je na jednom mjestu zapisala da je ekspanzija umjetnosti sigurno u krvnoj vezi sa krajem čijim bićem i karakterom se stvaralac prožima. Kao da te riječi govore o Mirku Kovaču i Hercegovini koju je  tako silno u svojim djelima slikao. Zato ovo  slovo o takvom hroničaru  moga rodnog kraja i napisak dan poslije vijesti da više Mirko Kovač nije sa nama.