Za najveće zločine nad Srbima u BiH, tokom ratnih dešavanja devedestih godina prošlog vijeka, do sada su pred Haškim tribunalom osuđena tek tri lica, a spisak stratišta je obiman i potkrijepljen brojnim svjedočenjima.

svijece za ubijene srbe

U Sijekovcu kod Broda 26. marta 1992. godine regularne snage Republike Hrvatske i hrvatsko-muslimanske jedinice ubile su devet srpskih civila, a narednih dana ubijeno je još 37 Srba iz ovog prigradskog naselja.

Hrvatske snage, u saradnji sa interventnim muslimanskim paravojnim vodom iz Sijekovca, prešle su rijeku Savu i ubile devetoro Srba, i to iz porodica Zečević, Milošević, Trifunović i Radanović, te zapalile i uništile 15 kuća. Najmlađa žrtva imala je 17, a najstarija 72 godine.

Za zločine počinjene nad Srbima u Sijekovcu u toku je proces Zemiru Kovačeviću pred Sudom BiH. Kovačević je osumnjičen da je kao pripadnik HVO-a učestvovao u ubistvima, mučenjima, nezakonitom zatvaranju, prisiljavanju na prinudni rad i pljačkanju imovine civila srpske nacionalnosti.

Jedinice Hrvatske vojske iz Splita, Osijeka, Varaždina i drugih mjesta, zajedno sa paravojnim formacijama iz Tomislavgrada, Posušja i Livna, napale su u zoru 3. aprila 1992. godine srpska sela na Kupreškoj visoravni – Donji i Gornji Malovan. Mještani koji nisu uspjeli da pobjegnu u obližnju šumu ubijeni su na najsvirepiji način.

Napad na ova sela izvele su jedinice 106. osiječke, 101. zagrebačke i 142. splitsko-kaštelanske brigade Hrvatske vojske, zatim specijalna jedinica iz Vukovara "Žuti mravi", Jedinica za posebne namjene MUP-a Hrvatske, Studentska bojna /bataljon/ "Kralj Tomislav" iz Zagreba, sastavljena od studenata iz Tomislavgrada i Livna, kao i bataljon "Zrinjski".

Poslije zauzimanja srpskih sela hrvatske snage su 6. aprila izvele napad na Kupres. U napadu je ubijeno 57 srpskih civila, a na stotine Srba zatočeno je u logor, formiran u hali Fabrike "Kvalitet".

Hrvatski vojnici su 7. aprila 1992. godine, prilikom povlačenja iz Kupresa, kao taoce poveli grupu zarobljenih civila koja je prošla kroz mnoge logore u zapadnoj Hercegovini, a neki od njih su završili u zloglasnoj splitskoj "Lori".

Mučenja u logorima u Odžaku, a kasnije u Brodu i Orašju, te u Slavonskom Brodu u Hrvatskoj nisu preživjela 42 srpska logoraša.

U logorima na području opštine Odžak od maja do jula 1992. godine bila su zatvorena 1.294 lica srpske nacionalnosti, od kojih 864 muškarca, 326 žena i 104 djece.. U tom periodu silovane su 62 Srpkinje, od kojih je najmlađa žrtva imala 10, a najstarija 60 godina.

Srbi iz Novog Grada i drugih naselja sa područja opštine Odžak odvedeni su 8. maja 1992. godine u logore u zgradu osnovne škole i Fabriku "Strolit". Tokom 62 dana, koliko su bili zatočeni u ovim objektima, nad njima su, prema brojnim svjedočenjima, primijenjene 132 metode mučenja.

Za zločine nad srpskim civilima u odžačkim kazamatima, poslije Feridu Haliloviću 1998. godine, prva presuda donesena je u slučaju Albine Terzić, koja je nepravosnažno osuđena na pet godina zatvora. Nepravosnažno na 13 godina osuđen je i Senahid Ribić za ubistvo srpskih civila u selu Jezero.

Podignuta je i optužnica protiv Marka Miloša - "Farbara" i još tri lica za zločine u Odžaku.

Odžački Srbi bili su zarobljeni u 16 logora na teritoriji BiH i Hrvatske, kao što su zloglasna splitska "Lora" i "Kerestinac". Posljednji zarobljeni Srbin sa područja Odžaka razmijenjen je 26. maja 1993. godine.

Muslimanske jedinice napale su rano ujutro 16. maja 1992. godine iz više pravaca sarajevsko naselje Pofalići i u tom napadu je, prema srpskim izvorima, ubijeno oko 200 civila.

Uporedo sa likvidacijom i protjerivanjem srpskog stanovništva njihova imovina je pljačkana i paljena – prema sačinjenoj evidenciji oko 500 kuća.

Prema podacima kojima raspolažu nadležni organi iz Srpske, napad na Pofaliće pripremili su komandant Teritorijalne odbrane BiH Hasan Efendić i lokalni starješina Teritorijalne odbrane Idriz Salko.

U akciji su učestvovali odred "Pofalići 1", čiji je komandant bio Habib Idrizović, "Pofalići 2", sa komandantom Jusufom Lošićem i Odred "Velešići", kojim je komandovao sada pokojni Enver Šehović, dok je na čelu bataljona Vojne policije bio DŽevad Topić.

Prije napada Pofalići su svakodnevno granatirani, a po naselju je pucano i iz snajpera. U ovim dejstvima na Pofaliće poginuli su Slavica Đurović i njene komšije Savo Marić i Obren Pantović, dok je teže ranjen Slavičin muž Dobro.

Od snajpera je stradao Rajko Savić, a poslije ubistva penzionisanog policajca Mlađena Bratića, među stanovništvom su zavladali strah i panika. Bratić je ubijen 4. maja 1992. godine u Gornjim Pofalićima, a istog dana ranjen je Dragomir Ignjatović.

Deset dana kasnije ubijen je Rajko Savić, nakon čega je počeo teror nad srpskim civilima, uništavanje i pljačka njihove imovine, da bi 16. maja, u 5.30 na naselje, koje je bilo u potpunom okruženju, počeo napad iz više pravaca - od Željezničke stanice, Fabrike duvana, Buća Potoka i Kobilje Glave.

Ubijena je i Nada Vasković, a bračni par Vojislav i Marica Pikulić odvedeni su iz svoje kuće i do danas se vode kao nestali. Ubijen je i bračni par Savić - Mirko i Rosa, zatim Božidar i LJubica Elek, koji su kasnije zapaljeni. Likvidirani su i supružnici Stana i Stevan Vasković, kao i Vida Bratić.