Vasiljka Marić, suze, smijeh, sjećanje na prošle dane

U prostorijama Narodne biblioteke u Trebinju, večeras je održano književno veče pjesnikinje rođene u Tulju u Popovom polju, Vasiljke Marić.

Ne pamtimo da je čitaonica Gradske biblioteke bila punija prilikom promocija knjiga, kao večeras. Onaj ko je došao nije se pokajao, a kad je izašao bio je pun emocija, ljubavi, radosti...

Divna noć, divne pjesme, divna publika, bile su glavne karakteristike dobro posjećene književne večeri. Predstavljeno je nekoliko romana, ali i zbirke pjesama. Priče-pjesme su zasnovane na istinitim događajima, a slušaoci nisu ostali ravnodušni. Od suza do smijeha, od zahvalnosti do aplauza. Posebna veče koja odavno nije viđena u Dučićevom gradu. Vasiljka je prisutne opčinila svojim pričama i pjesmama, a pozitivna energija koja zrači iz njenih usta, kroz njene pjesme, prenijele su profesorice srpskog jezika i predstavnice novoosnovanog  književnog Udruženja "Susret", Olgica Cice i Milana Babić.

Vasiljka, čiji život nije nimalo lak, ali zasigurno jako zanimljiv. Sedamdesetih godina je otišla iz Trebinja. Živjela je u Sarajevu, u izbjeglištvu u Crnoj Gori, a onda u dalekoj Australiji. Nije otišla na najmlađi kontinent zato što je željela, već zato što je morala. Takva su vremena bila! U pedeset i trećoj godini počinje da piše knjige, a njene priče, koje prikazuju jednu vezu opstanka, ali i rastanka i sjećanja na dane koji su iza nje. Bilo je, kaže Vasiljka, dosta suza, ali i smijeha. Bilo je teško, a ponekad i lako. Njene pjesme odišu čarima jedne savremene pjesnikinje, a njeni romani govore jednu istinu, samo istinu, običnom čovjeku. Baš ti obični ljudi večeras su, narodski rečeno, svoju pažnju usmjerili na priče i tekst Trebinjke. Nije se ni dah čuo... Sve je bilo kao u bajci. Njene riječi, mnoge su naježile, i u sve prisutne unijele pozitivnu energiju. Svi su ljudi, ali teško je ostati čovjek. Kroz svoje pjesme Vasiljka je to prenijela i na Trebinjce, koji su to prepoznali i nagradili je jednim velikim osmijehom i aplauzom, punim srcem i punom riječju, jer im je uljepšala ove tople junske dane.

Da se napišu ovakvi stihovi i romani, potrebno je imati i srce i dušu. To je večeras potvrdila i Vasiljka izgovarajući svoje stihove pune emocija.

Kada nekoga upoznate, koji Vam do toga trenutka nije značio ništa, a od tada ga smatrate bakom i dođete iz Beograda samo zbog promocije u gradu podno Leotara, onda ste sigurno ispunili cilj, a to je biti čovjek u ovome turbulentnom vremenu. Večerašnjoj manifestaciji prisustvovala je i Anđela Petronić, Vasiljkin poštovalac, i prijatelj kojeg je stekla pisanjem. Ona je inače đak generacije čuvene devete beogradske Gimnazije. Za Vasiljku kaže da joj je kao druga baka, a Vasiljka za nju kao prava unuka. Ljudskost se prepoznala, utvrdili su i prisutni.

Da potpisnik ovog slova ne bi otišao predaleko, o ovoj ženi, mogla bi se napisati knjiga.

Vasiljka je na kraju predivne noći istakla da je "specijalno" srećna. "Bilo je gostovanja i na televiziji, ali ovo večeras je lijek za moju dušu, ovo je moj grad, ovo su moji ljudi, ovo je ono što sam ja ponijela u daleku Austaliju", rekla je u izjavi za TrebinjeLive Vasiljka Marić i obećala da će se svake godine u svoj grad vrlo rado vraćati.

Inače, večeras su profesorice Cice i Babić govorile o četiri knjige čiji je potpisnik Vasiljka Marić. To su: "Oprosti mi i ja ću tebi", "Zavežljaj", "Snovi i sudbina" i "Snaga u suzama".